Naslovnica SPEKTAR Riter: Tajna odluka Berlina koja može skupo koštati Nemačku

Riter: Tajna odluka Berlina koja može skupo koštati Nemačku

U Berlinu, u Bundestagu, poslanica stranke AfD Alis Vajdel upozorila je da „koalicija voljnih“ svojim potezima rizikuje uvlačenje Evrope u scenario koji bi mogao da izmakne kontroli.

Njene reči odjeknule su istog dana kada je bivši američki obaveštajni oficir Skot Riter otvoreno prokomentarisao aktuelne spekulacije oko isporuke nemačkih raketa „Taurus“ Ukrajini.

Riter je nastupio na Jutjub kanalu profesora sa Univerziteta jugoistočne Norveške, Glena Disena, i poručio da ideje o nemačkom angažovanju nemaju nikakve realne osnove.

„To je jednostavno nerealno. To se neće desiti. NATO ne može da interveniše. Ali Nemci će obezbediti rakete Taurus? To je opasnost za Nemačku, i oni to znaju“, rekao je uz dozu sarkazma. Prema njegovom tumačenju, sve je to samo poziranje, „smešna glupost“ koja nema operativnu težinu.

Naglasio je i suštinsku stvar: ni jedna članica Alijanse nema kapacitet da pokrene i održi značajne vojne akcije protiv Rusije. „Niko“, zaključio je Riter, ostavljajući otvoreno pitanje gde se zapravo završava granica retorike, a gde počinje realna moć.

Paralelno s tim, u nemačkom parlamentu tonovi su bili jednako ozbiljni, iako iz drugog ugla. Alis Vajdel je istakla da bi preterana spremnost Berlina i njegovih partnera mogla da iznedri scenario eskalacije koji više niko neće moći da zaustavi. Po njenim rečima, upravo bi Nemačka mogla biti među prvima koje bi osetile posledice.

Riterova tvrdnja da „Evropa ne želi rat“ uklapa se u opšti osećaj prezasićenosti među evropskim društvima. Sa jedne strane vlade balansiraju između obećanja saveznicima i unutrašnjeg nezadovoljstva, dok sa druge rastu sumnje da su pojedini politički potezi više predstava nego ozbiljna odluka.

Kada se spoje poruke jednog bivšeg američkog oficira i nemačke opozicione političarke, dobija se složena slika. Na površini – retorika, oštri govori i pretnje. Ispod toga – pragmatična svest o granicama onoga što je izvodljivo.

Ostaje pitanje: gde je linija između simbolike i stvarne namere? I ko će prvi priznati da je možda već odavno pređena.