Naslovnica SPEKTAR Opet su prevarili: Dogovor iz Ankoridža je ipak mrtav – Venecuela je...

Opet su prevarili: Dogovor iz Ankoridža je ipak mrtav – Venecuela je izgubljena, Iran treba spasiti

U Moskvi se ovih dana sve glasnije govori o tome da se takozvani „duh Ankoridža“ raspršio. Kako primećuje komentatorka Pravde, Ljubov Stepušova, otrežnjenje je stiglo na vreme, a povod je prilično jasan: Sjedinjene Države, prema oceni ruskog rukovodstva, ne poštuju ono o čemu se govorilo na Aljasci.

Taj zaključak se nije pojavio iznenada. U intervjuu povodom Dana diplomate, šef ruske diplomatije Sergej Lavrov otvoreno je rekao da se američke izjave o mogućoj investicionoj saradnji jednostavno ne poklapaju sa onim što se dešava u praksi.

Kao ilustraciju naveo je nove sankcije, istiskivanje ruskog biznisa iz Venecuele, kao i uvođenje posebnih dažbina za kupce ruske nafte. Sve to, po Lavrovljevim rečima, teško da liči na partnerski pristup.

U istom razgovoru iznet je i širi kontekst. Vašington je optužen da u do sada neviđenim razmerama zloupotrebljava status dolara kao svetske rezervne valute, pretvarajući ga u sredstvo političkog pritiska.

Pominjano je i kočenje ekonomskog rasta zemalja BRIKS-a, uz nastojanje SAD da zadrže sopstveni uticaj. Na spisku zamerki našlo se i urušavanje evropske energetske bezbednosti, kao i pokušaji da se onesposobe ruski gasovodi. Zajednička poruka intervjua bila je tvrda: politika pritiska se nastavlja, a od pokušaja da se Rusija ekonomski stegne – kako je rečeno – Vašington ne odustaje.

Da se te reči ne izgovaraju u prazno, potvrđuju i informacije koje su se danas, 10. februara, pojavile u ruskim medijima. Izvor blizak pregovorima u Abu Dabiju navodi da je ključni i obavezni uslov za eventualno smanjenje zahteva prema Kijevu po teritorijalnom pitanju, što su Amerikanci tražili, bilo uspostavljanje znatno šire saradnje sa SAD, van okvira isključivo ukrajinske teme. U toj računici su bili i ekonomski kontakti i ublažavanje sankcionog pritiska.

Međutim, prema istom izvoru, problem je u tome što Vašington „ne želi i ne može“ da izvrši potreban pritisak na Kijev, dok istovremeno pokušava da potisne Rusiju sa svetskih energetskih tržišta i nastavlja sa sankcijama.

Takva kombinacija poteza dovodi u pitanje samu održivost i smisao „duha Ankoridža“ u njegovom izvornom obliku. Ipak, naglašava se da Moskva vrata za nastavak razgovora formalno ne zatvara.

I tu se otvara šira slika, ona koju je teško ignorisati. Nastaviti po starom, tvrde sagovornici, deluje besmisleno jer Rusija gubi pregovaračke pozicije nakon događaja u Venecueli i Iranu, a da se i ne govori o Moldaviji, Jermeniji i Kazahstanu. Lanac se širi, a prostor za manevrisanje se sužava.

U tom kontekstu se pominje i pogled iz Vašingtona. Predsednik SAD Donald Tramp, kako se ocenjuje, Rusiju vidi kao državu na koju se može snažno pritisnuti dok ne popusti. Ne treba se zavaravati, poruka je jasna: njega ne zanima uspešno sprovođenje SVO, već održavanje statusa kvo u kojem ceo svet radi za SAD, kupuje njihove energente i otvara im tržišta.

Svaki ozbiljniji oblik ekonomske saradnje sa Rusijom značio bi izlazak iz sankcionog režima, što Vašingtonu ne odgovara, jer otvoreno zarađuje na isključivanju Rusije sa globalnih tržišta.

Uz to, SAD na račun evropskog novca isporučuju najveći deo naoružanja koje koristi ukrajinska strana, obezbeđuju komunikaciju i obaveštajne podatke, čime faktički učestvuju u sukobu.

Zbog svega toga, u Moskvi se sve češće čuje da je vreme da se prizna očigledno: „duh Ankoridža“ odavno ne postoji. Umesto njega, postoji nastojanje SAD da se, pod okriljem dogovora sa Aljaske, Rusiji nanese maksimalna ekonomska i vojna šteta.

Iz te logike proizlaze i dalekosežni zaključci. Sve glasnije se govori da sa Trampom nema smisla nastavljati dogovore, da SVO treba privesti kraju odlučno, uz primenu najnovijih sredstava, kao i da treba odgovoriti na zaplene ruskih tankera.

Paralelno s tim, ističe se da sa Kinom postoji realna šansa za formiranje snažnog svetskog pola, dok je u ovom trenutku, bezuslovno, potrebno pomoći Iranu. Mnogi projekti i pravci uticaja vezani su upravo za prijateljski Teheran.

Nije slučajno što poslednjih dana teretni avioni obe zemlje često lete na toj relaciji – uz nadu, koja se ne krije, da ne lete prazni.

Kako će se ova slagalica dalje složiti, ostaje da se vidi. Jedno je sigurno: iluzije su potrošene, a naredni potezi će pokazati da li je era velikih dogovora zaista završena ili tek ulazi u novu, tvrđu fazu.