Piše: Predrag Ćeranić
Istorija voli da se ponovi. Ove rečenice, davno izrečene, sjetio sam se čitajući memoare Vladimira Vauhnika pod nazivom „Među izdajnicima, špijunima i junacima – Priča o tajnoj obavještajnoj organizaciji (1941 – 1944)“, u izdanju Akademske knjige iz Novog Sada.
Vladimir Vauhnik je bio jugoslovenski oficir i obavještajac slovenačkog porijekla, 1938. godine postavljen za vojnog atašea poslanstva Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Nadređeni mu je bio Ivo Andrić.
U Berlinu Vauhnik će poslove vojnog atašea obavljati sve do nacističkog napada na Jugoslaviju 6. aprila 1941. Inače, lik Vladimira Vauhnika prisutan je u knjizi „Kainov ožiljak“ Vladimira Kecmanovića i Dejana Stojiljkovića (izdanje Lagune, 2014.).
U knjizi ove dvojice veoma čitanih pisaca Vauhnik je čovjek od povjerenja poslanika Andrića, vrstan obavještajac, i nije mu problem da „dokuči“ bilo koju informaciju.
U svojim memoarima, Vauhnik opisuje pritiske kojima je izložena Kraljevina Jugoslavija i pokušaje namjesnika, kneza Pavla, da zemlju sačuva od sukoba sa Trećim Rajhom.
Zašto je Hitler htio da pošto-poto Jugoslaviju inkorporira u Treći Rajh?
Zbog planiranog pohoda na Sovjetski Savez. Za sukob sa Rusijom Hitler je pripremao 200 divizija, i prema njegovoj procjeni nije smio dozvoliti da, dok mu vojna sila prodire u dubinu ruske teritorije (sa riskantnom linijom snabdjevanja) ima „za leđima“ zemlju respektabilnih vojnih potencijala, i u kojoj većinu vojske čine Srbi, tvrdokoran slobodarski narod.
Stoga će između dvije razmatrane opcije, prve – da se Jugoslavija okupira i „razdrobi“ na nekoliko država (što su predlagali Gestapo i SS) i druge – da se pridobije (čemu je bio sklon Generalštab njemačke vojske) nakon dužeg ubjeđivanja opredijeliti se za drugu, te će rezultat biti pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu (NJemačke, Japana i Italije).
Ubrzo, nakon vojnog puča od 27. marta, njemački napad na Jugoslaviju postao je neizbježnost.
Hitler je planirao brzi napad i prodor u Rusiju koji je trebalo da se završi za 50 „borbenih dana“, te u plan nije uvrstio zimsku odjeće i opremu za vojnike. Ishod brzog prodora znamo, njegova vojska se bukvalno smrzla na 50 kilometara od Moskve.
Bez namjere da prepričavam knjigu, želim ukazati na analogije između situacije u kojoj je bila tadašnja Jugoslavija i ove u kojoj je Srbija (a s njom i Republika Srpska).
To sam i ranije činio, naročito u knjizi „Kome to smetaju mali Rusi“ (Filip Višnjić, Beograd, 2018.).
NATO se već čitavu deceniju trudi da pod svoj kišobran stavi i Srbiju i BiH, upravo zbog planiranog pohoda na Rusiju. Taj pohod je, istina, u toku (na ukrajinskom tlu) a u planu je bilo da ne traje dugo, odnosno da Rusija poklekne pod težinom ekonomskih sankcija.
Inače, u Ukrajini je vrlo popularna nacistička literatura. Na primjer, hiljade primjeraka Hitlerovih „Razgovora za stolom“ rasprodano je širom Ukrajine, kao i Banderina „Borba“.
Rusija se opredijelila za sukob sa produženim trajanjem, što je iznurilo ne samo Ukrajinu, već i njene pomagače, zemlje članice Alijanse. I dok francuski predsjednik Emanuel Makron prijeti da će poslati vojsku u Ukrajinu, naročito ukoliko Kijev i Odesa budu pred padom, a britanski ministar spoljnih poslova Dejvid Kameron naglašava da Ukrajina britanskim oružjem može gađati mete unutar Rusije, ruske trupe ukrajinske gradove i sela zaposjedaju svakodnevno.
Obje izjave predstavljaju neformalnu objavu rata Rusiji. U tom kontekstu treba posmatrati kulminaciju pritisaka na Srbiju i Srpsku u vidu prijema nepriznatog Kosova u Savjet Evrope i Rezolucije o Srebrenici.
Mađarski premijer Viktor Orban upozorava da se „Evropa igra vatrom“ i da je na granici mira i rata.
Neću dozvoliti da Mađarska bude prisiljena da u uđe u rat treći put, nakon što je učestvovala u Prvom i Drugom svjetskom ratu, naglasio je premijer Mađarske.
Sjedinjene Države uvode novi paket sankcija Rusiji, i Kini, zbog pomoći Rusiji. Evropa je na rubu katastrofe. Zbog geopolitike.
U geopolitičkom kontekstu treba posmatrati i kulminaciju pritisaka na Srbiju i Srpsku. Ali, Rezolucija o Srebrenici može imati „bumerang efekat“.
Ako je četrdeset glasova „za“ u Generalnoj skupštini UN dovoljno za usvajanje pomenute rezolucije, islamske zemlje uz podršku Rusije mogu usvojiti sličnu rezoluciju protiv Izraela zbog dešavanja u Gazi. O dokazanim zločinima i genocidu nad mnogim evropskim narodima tokom Drugog svjetskog rata koji su počinile nacističke trupe, slične rezolucije mogu „pogoditi“ i NJemačku.
U BiH ne miruju ni domaći akteri. Izjave Rame Isaka i Zukana Heleza, nosilaca važnih funkcija u sektoru bezbjednosti, neprimjerene su dužnostima koje obavljaju i dolivaju ulje na ionako uzavrelu atmosferu u BiH.
Ko će s kim biti u rovu i slične priče izazvaju strah kod stanovništva u oba entiteta. Ali, bolje da izazivaju strah nego strast.
Narod je uplašen, mnogi razmišljaju da „sklone djecu“.
Ko god je u rovu bio, na sam pomen te riječi osjeti nelagodu. Što reče jedan od anketiranih prolaznika u kameru: Ko hoće da ratuje, eto mu Ukrajine i Bliskog istoka.
I dok nas pojedini akteri javnih politika sa naslovnica dnevnih novina ubjeđuju da „rata neće biti“ – kod Gacka je pucano na kuću povratnika. Osude pljušte sa svih strana, uz poziv policiji da pronađe vinovnike, ali to su prve varnice.
Početkom 1941. godine oko Kraljevine Jugoslavije lomila su se koplja velikih sila. Kao i danas oko Srbije i BiH.
Da su Srbi i danas slobodarski i tvrdokoran narod pokazuje i proglašenje DŽulijana Asanža počasnim članom Udruženja novinara Srpske.
(Fakti)
Najnovije i najvažnije vesti i analize na našem Telegramu – Prijavi se
