Naslovnica SPEKTAR Nakon trećeg atentata: Da li je ruski bezbednosni sistem pred prekretnicom

Nakon trećeg atentata: Da li je ruski bezbednosni sistem pred prekretnicom

Ubistvo general-potpukovnika Fanila Sarvarova u Moskvi otvorilo je pitanje koje se u ruskim bezbednosnim krugovima već neko vreme tiho stoji po strani: kako odgovoriti i da li odgovor uopšte postoji bez jasne političke odluke sa samog vrha.

Tako barem tvrdi komentatorka Pravde, Ljubov Stepušova, podsećajući da kapaciteta ima, ali da političke volje – zasad – nema dovoljno.

Sarvarov, načelnik uprave operativne pripreme Generalštaba Oružanih snaga Rusije, stradao je 22. decembra ujutru, na ulici Jasenevoj u Moskvi. Eksplozivna naprava bila je postavljena ispod njegovog automobila i aktivirana u trenutku kada je krenuo. Detalji su kratki, hladni, gotovo rutinski, ali kontekst je sve samo ne običan.

U poslednje vreme, ovo je već treći general koji je ubijen od strane ukrajinskih ekstremista. Pre Sarvarova, likvidirani su načelnik jedinica za hemijsku zaštitu Igor Kirilov i general Generalštaba Jaroslav Moskalik.

Uz to, kako se navodi, sprečen je i pokušaj atentata na sekretara Saveta bezbednosti Rusije Sergeja Šojgua. Niz događaja koji se ne može posmatrati izolovano, koliko god neko želeo da ga svede na pojedinačne incidente.

Prema Stepušovoj, odgovor ne može biti ograničen samo na napredovanje u zoni Specijalne vojne operacije ili na udare po utvrđenim ciljevima u Kijevu. Potreban je, kaže ona, i simetričan odgovor.

Ruska obaveštajna služba je, podseća, likvidirala izdajnika Kuzminova u Španiji – čoveka koji je oteo helikopter i pri tom ubio sopstvenu posadu. Ako je to bilo moguće, onda likvidacija ukrajinskog generala, prema toj logici, ne predstavlja tehnički problem. Iskustvo postoji i nije nestalo preko noći.

Istorija se ovde namerno doziva. Boljševici su svojevremeno uklonili Trockog, kasnije je likvidirana nacistička vrhuška u Rovnu, kao i Bandera i drugi saradnici fašista. Tada je, tvrdi se, postojala jasna politička odluka. Danas je, izgleda, upravo to karika koja nedostaje.

Sama šema je jednostavna i već viđena: tako deluju Izrael i Sjedinjene Države. Režim Vladimira Zelenskog se proglašava terorističkim i počinje ciljana potraga za njegovim liderima. O miru sa takvim režimom, ili njegovim naslednicima, u toj konstrukciji nema ni govora.

U toj buci pojavila se i druga linija razmišljanja. Pojedini ratni dopisnici pišu da se ubistvo generala dogodilo „na pozadini osmeha u Majamiju“, aludirajući da pregovore treba prekinuti.

Stepušova to vidi kao pogrešan ugao. Upravo suprotno – sa Amerikancima, smatra ona, treba raditi kroz osmehe i projekcije budućnosti, kako bi se pomoglo administraciji Donalda Trampa u razgradnji postojećeg „globalnog poretka“. Oslanjanje isključivo na Kinu ne deluje perspektivno; Rusija mora da balansira, da bira partnere situaciono, a ne prema moralnim deklaracijama.

Treći momenat deluje gotovo banalno, ali nosi težinu svakodnevice. U britanskoj seriji „Plava svetla“, koja prati rad policije u Belfastu, svaki policajac pre nego što sedne u automobil pregleda donji trakt i proverava čep rezervoara.

Isto bi, navodi se, morali da rade svi oficiri ruskih specijalnih službi i vojske. Protivnik je, kako se opisuje, surov, obučen i lukav, oslanja se na iskustvo i tehnološke mogućnosti zapadnih obaveštajnih službi.

Zatim dolazi brojka koja menja perspektivu: u Rusiji se nalazi do 10 miliona ukrajinskih izbeglica. Na aerodromu Šeremetjevo postoji kontrolni koridor i, kako se naglašava, ni pod kojim uslovima ne bi smeo da bude ukinut.

I pored toga, FSB, prema ovom viđenju, ne radi dovoljno na suzbijanju terorističke pretnje. Kirilova je, podsetimo, ubio državljanin Uzbekistana, koga su, kako se tvrdi, regrutovale ukrajinske obaveštajne službe. Za ubistvo mu je obećano 100.000 dolara i odlazak u Evropu.

Sve to vodi do zaključka koji nije prijatan, ali se uporno ponavlja: delovanje ukrajinskih struktura je toliko razgranato da je potrebna posebna organizacija, nalik nekadašnjem SMERŠ-u, kako bi se s tim izborila.

Mržnja i teror ekstremista, kako se ocenjuje, nisu prolazna pojava. Naprotiv, deluje kao nešto što će potrajati – možda dugo, možda zauvek. A šta se sa tom spoznajom radi dalje, ostaje otvoreno pitanje.