„Mnogi ljudi u Srbiji će među najsramotnije pojave srpskog društva navesti rijaliti emsije kao što su „Parovi“ i „Zadruga“. Šta bi bio kad bih vam rekao da u Srbiji postoji institucija koja je puno odvratnija i sramotnija od svih rijalitija, a da je plaćate iz svog džepa? Da je plaćate da vas laže?
Čestiti roditelji iz južne Srbije ili Šumadije ili Vojvodine čitav život vrijedno rade i stavljaju novac sa strane da bi jednog dana školovali svoje djete. Kad njihovo djete dođe na Filozofski fakultet u Beogradu, tamo će biti učeno da mrzi svoj narod, svoju zemlju, svoju povijest i svoje roditelje.
[adsenseyu1]
Neću govoriti o povijesti 2. svjetskog rata koja se još uvijek uči iz udžbenika koje su pisali komunisti ili o povijesti devedesetih koja izgleda kao da je prepisana iz presuda haškog suda, neću govoriti o maltretiranju i progonu koji na Filozofskom fakultetu u Beogradu proživljavaju svi oni profesori koji poput Miloša Kovića ne mrze svoj narod, nego ću se osvrnuti na tezu o doseljavanju Slavena na Balkan u 7. vijeku koja se predaje jedino još na fakultetima u Srbiji.
Zašto je istoričarima sa Filozofskog fakulteta u Beogradu toliko stalo da dokažu da su Slaveni u 7. stoljeću došli na Balkan? Zato jer onda Srbi nemaju nikakve veze niti sa preko 20 rimskih careva koji su rođeni na našim prostorima, niti sa sjajnom ilirskom megalitskom kulturom, niti sa prvom evropskom civilizacijom koja je nastala ovdje na Dunavu, u Vinči.
Kada sam napisao tekst u kojem sam dokazao da se masovna seoba Slavena na Balkan u 7. stoljeću nikad nije dogodila, to ih je posebno uznemirilo. U moru uvreda i loših pokušaja ismijavanja, jedan od njih je uspio navesti čak 5 izvora koji po njima govore o doseljavanju Slavena na Balkan. Inače navode 17 izvora, ali ovaj valjda nije znao za više od 5.
Pročitao sam i preveo svih tih 17 izvora, a proučio sam preko 130 rimskih, vatikanskih, romjeskih (bizantskih, vizantijskih), arapskih, židovskih, sirijskih, armenskih, franačkih, skandinavskih i engleskih izvora u kojima se spominju Slaveni. Ni u jednom nema govora o doseljavanju Slavena iz Zakarpatja na Balkan.
Sad ću se osvrnuti na tih 5 izvora koje su naveli kao dokaz doseljavanja Slavena iz Zakarpatja na Balkan u 7. stoljeću. Evo kako komentiraju moj posljedni tekst u kome sam dokazao da nije bilo njihovog fantomskog doseljavanja:
„Nista u tekstu nije tačno. Prokopije Kesarejski, Jovan Efeski, pisac Čuda svetod Dimitrija, Teofan Ispovednik, Anastasij Bibliotekar i drugi – svi govore o doseljavanju Slovena.“
Ni jedan od ovih 5 izvora ni jednom jedinom riječju ne spominje doseljavanje Slavena.
[adsenseyu1]
1. Anastazije Bibliotekar
Prvo, nije Anastasij kako pišu te neznalice, nego Anastazije Bibliotekar. Njegovo ime je Anastasius Bibliothecarius, u hrvatskom izgovoru Anastazije, a u srpskom Anastasije, a nigdje Anastasij. Ne postoji Anastasij.
U knjizi Liber pontificalis, koja se pripisuje Anastaziju Bibliotekaru, glavnom arhivistu rimskih papa iz 9. stoljeća nalazi se biografija rimskih papa prvih devet stoljeća. U njoj se kratko spominje i papa Ivan IV. Dalmatinac. Anastazije piše:
„Ivan, po narodnosti Dalmatinac, od oca Venancija skolastika, sjedio je jednu godinu, devet mjeseci i osamnaest dana. On je u svoje vrijeme poslao po cijeloj Dalmaciji ili Istri po presvetom i veoma vjernom opatu Martinu mnogo novca za otkup zarobljenika, koji su bili zarobljeni od pogana. U isto vrijeme podigao je crkvu blaženim mučenicima Venanciju, Anastaziju, Mauru i mnogim drugim mučenicima, čije je relikvije naložio dovesti iz Dalmacije i Istre te ih pohranio u spomenutoj crkvi pored Lateranske krstionice, uz oratorij blaženog Ivana Evanđelista.“
Gdje je ovdje spomenuto doseljavanje Slavena iz Zakarpatja? Upravo je pontifikat pape Ivana iz Dalmacije bila prilika da se Anastazije osvrne na strašan genocid koji je u vrijeme tog pape navodno doživio njegov narod. Ali o tome nema ni riječi. Anastazije kaže da je papa Ivan preko opata Martina otkupio neke katolike koje su oteli neki nekatolici u Dalmaciji. To što je neko otet u Dalmaciji nije nikakav dokaz doseljavanja. I Zemunski klan je 2000. godine oteo sina Lepe Brene. Da li je to dokaz da su se Zemunci doselili u Beograd početkom 21. stoljeća?
U vrijeme pontifikata Pape Ivana IV. Dalmatinca, Dalmacija nije katolička. Te nekatolike koji su oteli katolike Anastazije u tekstu naziva pogani, odnosno „ad genitibus“.
To mogu biti pripadnici arijanske verzije kršćanstva kojih je na Balkanu bilo od kraja 3. stoljeća, pa do dolaska Turaka. Mogu biti i zagovornici monotelitizam, učenja po kojem je Isus imao samo božansku, a ne i ljudsku narav.
Papa Ivan Dalmatinac bio je najžešći borac protiv monotelitista. Mogu biti i staroslavenski pogani koji su na Balkanu preživjeli sa organiziranim svećenstvom sve do 1. svjetskog rata (u Sloveniji u Goriški, dolini Soče i slovenskom djelu Istre). Može se raditi i o ortodoksnim vjernicima jer je to već vrijeme sukoba Rima i Carigrada, a Dalmacija je bila pod većim ili manjim utjecajem Carigrada u kontinuitetu sve do 9. stoljeća, a i kasnije.
No, jedan drugi podatak nam je važan. Anastazije kaže da je Papa Ivan Dalmatinac naložio vraćanje relikvija i mošti svetaca iz Dalmacije. Kako papa Ivan IV. Dalmatinac koji vlada od 640. do 642. može išta naložiti Slavenima ako su se tek doselili u Dalmaciju, pobili domicilno stanovništvo i još stoljećima nisu prihvatili katoličku vjeru?
[adsenseyu4]
Taj nam podatak zapravo govori o tome da je u Dalmaciji postojao normalan život u 7. stoljeću i da je među stanovnicima bilo katolika. Neki od njih su živjeli u gradovima gdje su iz svojih crkava na nalog pape poslali djelove mošti u Rim.
Anastazije nigdje ni jednom riječju ne spomnije seobu Slavena. Nigdje ne kaže da su otimičari tih katolika došljaci iz Zakarpatja. Da zastupnici teze o doseljavanju Slavena u 7. stoljeću imaju neki dokaz, ne bi se grozničavo hvatali za Anastazija.
2. Teofan Ispovjednik
Teofan Ispovjednik ili Teofan Homologet bio je monah iz 8. i 9. stoljeća kojeg kao sveca slave i pravoslavna i katolička crkva. Nažalost njegovo djelo „Kronike“ koje je nastavak djela povjesničara Georgija Sinkela (pa ga neki profesori sa Filozofskog fakulteta u Beogradu pogresno nazivaju Teofan Sinkel) došlo nam je u prevodu čuvenog vatikanskog falsifikatora, gore spomenutog Anastazija Bibliotekara koji je vodio školu krivotvorenja antičkih rukopisa.
Teofan opisuje događaje koji su se odigrali 150 godina nakon navodnog doseljavanja Slavena na Balkan, ratove romjeskog cara Konstantina V. Kopronima sa Arapima, Bugarima i Slavenima iz šezdesetih godina 8. stoljeća:
„Slaveni su mu prišli (Abd ar-Rahmanu) i 5 000 ih se vratilo sa njim u Siriju. Naselili su se u selu Seleukobolos blizu Apamea-e.
Kad su Bugari zagospodarili sa sedam susjednih slavenskih plemena, preselili su Srbe iz planinskih prolaza prije Bergabe u zemlje na istoku, a ostatak od sedam plemena na jug i zapad sve do zemlje Avara. Budući da su Bugari u to vrijeme bili pogani, počeli su se bahato ponašati i napadati i saljetati i osvajati romjeske gradove.
Konstantin je te godine zarobio makedonske Slavene i podvrgnuo ostale.
To su male plemenske državice Slavena na Balkanu koje su se ustalile nakon propasti Avara.“
Na koji način je ovo potvrda doseljavanja Slavena na Balkan u 7. stoljeću iz Zakarpatija, kad se ti događaji dešavaju 150 godina kasnije?
Teofan ovdje govori o nekim Slavenima i Srbima iz Male Azije kojima su Bugari nametnuli svoju vlast, a kasnije su se naselili na Balkan, a neki čak i u Siriju. Ovo nam je važan izvor o tome da su Slaveni i Srbi u 7. i 8. stoljeću još uvijek živjeli i u Maloj Aziji.
Nije sporno da su Slaveni žvjeli od Male Azije do Atlantika i da su se neki od njih doseljavali na Balkan, neki su odlazili sa Balkana, a neki su kao što vidimo otišli čak do Sirije. Nije sporno ni to da Slaveni u periodu od propasti zapadnog Rimskog carstva, pa do pada Carigrada i propasti Romjeskog carstva (tzv. Bizant ili Vizantija) povremeno ratuju sa Romejima.
Npr. Car Dušan je 1350. proširio svoju vlast sve do Krke, ali ga tada romjeski car Jovan Kantakuzin napada s leđa i provaljuje u Makedoniju. U svom četverotomnom djelu „Povijest“ Kantakuzin piše o sukobima sa carem Dušanom. Da li je to dokaz da su se Srbi doselili na Balkan u 14. stoljeću?
Gdje Teofan spominje dolazak Slavena iz Zakarpatja na Balkan? Nigdje.
3. Čuda svetog Dimitrija
Da je iko od njih pročitao djelo „Čuda svetog Dimitrija“ onda bi shvatili da u tekstu koji napadaju spominjem jedan citat iz tog djela. „Čuda Svetog Dimitrija“ se sastoje od dvije knjige koje između ostalog opisuju prodore Slavena u Solun u 6. stoljeću.
Obje su pune mržnje i prezira prema Slavenima, ali nam donose koristan podatak o tome gdje su Slaveni tada živjeli. U drugoj knjizi „Čuda svetog Dimitrija“ opisuje se zemljotres koji je pogodio Solun:
„U tim danima kada su zemljotresi neprestano prijetili gradu i mnoge se zgrade srušile, a gradska vrata ostala širom otvorena, kada se većina građana bespomoćno razbježala izvan grada, i kad niko nije imao hrabrosti da se vrati kući, pleme Slavena koje je živjelo u blizini i koje je, dok su zidovi još stajali, a građani se nisu još bili razbježali, pokušalo osvojiti grad, sad nije imalo hrabrosti niti da mu se približi, niti da ga opljačka.“
[adsenseyu4]
Prema tome, „Čuda svetog Dimitrija“ ne samo da ne spominju nikakvo doseljavanja Slavena u 7. stoljeću iz Zakarpatja, nego jasno i nedvosmisleno kažu da Slaveni u 6. stoljeću žive u blizini Soluna. Od Zakarpatija do Soluna je 1560 kilometara i to nikako ne može biti blizina Soluna, osim u glavama bitanga sa Filozofskog fakulteta u Beogradu.
4. Jovan Efeški
Jovan Efeški je bio episkop Sirijske crkve u 6. stoljeću. Napisao je knjigu „Crkvena povijest“ u kojoj opisuje period od Julija Cezara do 580-ih godina. U toj knjizi spominje provale Slavena u Trakiju i Grčku iz 581.-584.
„Ta ista godina, treća nakon smrti cara Justina, bila je poznata po najezdama prokletih ljudi zvanih Slaveni koji su osvojili cijelu Grčku, zemlju Solunaca i cijelu Trakiju, opsustošili i spalili, zauzeli gradove i brojne utvrde, odveli stanovništvo u ropstvo, i postali su gospodari cijele zemlje i naselili se u nju silom, bez straha, kao da je njihova.
Čak i do danas, godine 895. (584. po danasnjem kalendaru), oni su jos uvijek utaboreni i nastanjuju se i žive u miru na romejskim teritorijima, oslobođeni strepnje i straha, zarobljavaju i ubijaju i spaljuju, i bogate se zlatom i srebrom, stadima konja, i oružijem i naučili su da ratuju bolje od Romeja, iako su u početku bili prosti ljudi koje se nisu usuđivali izaći van šuma u predjele bez drveća i koji nisu znali šta je oružije, izuzve dva, tri krtka koplja.“
Jovan Efeški o Slavenima piše sa mržnjom. Njegov opis treba odbaciti jer je očigledno da Grčka nije ostala bez romejskog i grčkog stanovnistva, jer bi u tom slučaju, od 6. stoljeća u Grčkoj živjeli samo Slaveni. Međutim, ni Jovan Efeški koji toliko mrzi Slavene, nigdje ne spominje da su oni došljaci iz Zakarpatija, nigdje ne spominje seobe. Da su Slaveni došli iz neke daleke zemlje, Jovan Efeški ne bi propustio da nam to kaže.
Zapravo se radi o tome da je Justinijan Veliki od 527. do 565. godine uspio osvojiti cijeli Ilirik, Italiju, Sjevernu Afriku i jugoistok Španjolske, te obnoviti Rimsko carstvo. 535. godine osvojio je Dalmaciju, pa su Slaveni potisnuti na lijevu obalu Dunava, koju petnaestak godina poslije Justinijanove smrti ponovo prelaze i zauzimaju teritorije koje im je Justinijan oteo.
Dakle, ni kod Jovana Efeškog nema govora o nekakavoj seobi Slavena iz Zakarpatija na Balkan. Milutin Nemanjić je od 1281. do 1284. svojoj državi priključio djelove Romejskog carstva (današnja Albanija i Makedonija). Slično kao Jovan Efeški u 6. stoljeću, tako i romejski pisci, suvremenici Milutina Nemanjića poput Georgija Pahimera, romeeskog povjesničara, pišu sa puno mržnje i prezira o Srbima i Slavenima i njihovim sukobima sa Carigradom. Znači li to da su se Srbi na Balkan doselili u 13. stoljeću?
5. Prokopije iz Cezareje
Bio je pravnik i povjesničar iz 6. stoljeća, rodom iz Cezareje u Palestini, a posljednih dvadesetak godina svog života proveo je u Carigradu. Napisao je dvije povijesne knjige u kojima spominje Slavene, „O ratovima“ i „Tajna povijest“.
„Oba ova naroda (Anti i Slaveni) imaju isti jezik, krajnje barbarski. Štoviše, oni se uopće ne razlikuju po izgledu. Jer svi su oni iznimno visoki i snažni muškarci, dok njihova tjela i kose nisu ni odviše bijele ili plave, niti u potpunosti naginju tamnom tipu, nego su svi blago crvenkaste boje. Žive težak život u krajnjoj zapuštenosti kao Mesageti (jedan od naziva za Hune), uvijek prekriveni prljavštinom, a sasvim rijetko se dešava da su rđavi ili zlotvori, nego u jednostavnosti čuvaju hunsku narav.
U stvari, Slaveni i Anti su zapravo imali isto ime u dalekoj prošlosti. Jer nekad su se i jedni i drugi nazivali Sporima i to, pretpostavljam, stoga što sporadično razmješteni nastanjavaju zemljište. Upravo zbog toga i obitavaju na prostranom zemljištu. Jer najveći dio sjeverne (lijeve) obale Dunava drže upravo oni. Tako otprilike stoji stvar sa ovim narodom.“
Kao ni prethodni izvori, ni Prokopije nigdje ne spominje doseljavanje Slavena iz Zakarpatja na Balkan. Po njemu, u vrijeme Justinijana I. Velikog, Slaveni drže lijevu obalu Dunava koja je tada granica između obnovoljenog Rimskog carstva i Slavenske države. Justinijan je, kao što smo već vidjeli, zauzeo Ilirik u sklopu obnavljanja Rimskog carstva, a Slavene je potisnuo na lijevu obalu Dunava.
Iz Prokopijevih djela jasno proizlazi da Slaveni sredinom 6. stoljeća vladaju djelovima Vojvodine i Slavonije. Ni Prokopije koji ih detaljno opisuje ne daje nikakve naznake da su se nedavno doselili iz Ukrajine ili Poljske.
Zaključak:
Ni jedan od analiziranih izvora ne spominje doseljavanje Slavena na Balkan u 7. stoljeću. Banda sa Filozofskog fakulteta radi ovako: ako je neko na bilo koji način spomeno Slavene u 6., 7. ili 8. stoljeću, to je za njih dokaz doseljavanja. Ali Slavene spominju i u 9., 10. i svim ostalim stoljećima, sve do danas. Spomenuti autori uglavnom pišu o ratovima Carigrada i Slavena.
Po istoj logici bi se i ratovi Turaka sa Srbima mogli uzeti kao dokaz doseljavanja Srba u 14. vijeku na Balkan. Nakon pada Smedereva pod Turke, 1439., srpska država je postojala još više od 100 godina, a granica između Osmanskog carstva i srpske države, bila je od prilike negdašnja granica Romejskog carstva i slavenske države na Dunavu.
Svi ovi, kao i drugi izvori koji dolaze iz katoličkog ili romejskog (vizantijskog) miljea Slavenima su izrazito neskloni, što je i očekivano jer su im i Vatikan i Carigrad vjekovima pokušavali nametnuti svoju vjersku i civilnu vlast. Iz gore navedenih izvora, kao i iz mnogih drugih, jasno je da Slaveni u 6. stoljeću kontroliraju lijevu obalu Dunava, što uključuje Vojvodinu i Slavoniju, a žive i u okolini Soluna.
Ti romjeski pisci ipak Slavene i Srbe mrze manje od autošovinista sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, pa priznaju da su Slaveni jedini narod koji ne drži robove, narod koji od davnina živi u demokraciji i čije žene toliko vole svoje muževe, da često umiru od tuge za njima. Ali o tome drugom prilikom.“
Goran Šarić Fejsbuk
