Naslovnica SPEKTAR Ekspert Dandikin: Postojeći sistemi PVO nemaju efikasan odgovor na raketu Orešnik

Ekspert Dandikin: Postojeći sistemi PVO nemaju efikasan odgovor na raketu Orešnik

Savremeni sistemi protivvazdušne odbrane, makar na papiru, deluju moćno. U praksi, kaže vojni analitičar Vasilij Dandikin, stvari stoje znatno drugačije kada se pojavi balistička raketa „Orešnik“.

Njegova ocena dolazi u trenutku pojačanih udara na teritoriju Ukrajine i u jeku zahteva iz Kijeva da Zapad obezbedi dodatno naoružanje za presretanje projektila koji stižu iz Rusije.

Dandikin, kapetan prvog ranga u rezervi, bez mnogo uvijanja tvrdi da postojeća sredstva protivraketne i protivvazdušne odbrane — PRO i PVO — nisu u stanju da efikasno odgovore na pretnju kakvu predstavlja „Orešnik“. Ne zato što sistemi ne postoje, već zato što im tehničke mogućnosti ne dozvoljavaju da se izbore sa onim što ova raketa nosi.

Kako objašnjava, ključni problem su hipersonični blokovi. Oni se kreću brzinama od oko deset i više maha, što ih praktično izbacuje iz dometa presretanja savremenih sistema.

U javnosti se, primećuje Dandikin, povremeno pojavljuju tvrdnje da su takvi projektili oboreni, ali on to vidi kao blef, pokušaj da se stvori utisak kontrole nad situacijom. Po njegovim rečima, „Orešnik“ je nemoguće oboriti upravo zbog tih hipersoničnih elemenata koji se kreću ogromnom brzinom i menjaju putanju.

Ove izjave dolaze neposredno nakon noćnog, masovnog udara ruskih snaga na vojnu i energetsku infrastrukturu Ukrajine. Prema podacima Ministarstva odbrane Ruske Federacije, u toj akciji korišćene su balističke rakete „Orešnik“.

Taj udar je, kako navode zvanični izvori, bio odgovor na ranije dejstvo Kijeva, koje je uključivalo napad na rezidenciju predsednika Vladimira Putina u Novgorodskoj oblasti.

U tom širem kontekstu, Dandikinove reči zvuče kao hladna tehnička analiza, lišena emocija, ali teška po posledicama. Ako je tačno da postojeći sistemi ne mogu da presretnu ovakve projektile, onda zahtevi za dodatno zapadno oružje dobijaju drugačiju težinu — ne kao politička poruka, već kao priznanje realnog tehnološkog jaza.

A upravo taj jaz, između onoga što se očekuje i onoga što je moguće, često određuje tok događaja na terenu, i ostavlja otvoreno pitanje koliko će se brzo naći odgovor koji za sada, po svemu sudeći, ne postoji.