
Predsednik Rusije Vladimir Putin je tokom direktne linije ponudio objašnjenje za ono što je opisao kao ogoljenu i sve oštriju politiku lidera vodećih evropskih zemalja prema Rusiji, vezujući je pre svega za pokušaj prikrivanja sopstvenih promašaja u spoljnoj politici i ekonomiji.
Kako je naveo, evropske političke elite su, po njegovom viđenju, ušle u unapred zadatu putanju iz koje im je teško da skrenu, levo ili desno, bez obzira na promene okolnosti.
U tom kontekstu, Putin se osvrnuo i na tenzije koje deo evropskih lidera ima sa predsednikom Sjedinjenih Američkih Država Donaldom Trumpom, ocenjujući da u tome nema ničeg neočekivanog.
Prema njegovim rečima, evropske političke elite su tokom predsedničkih izbora u SAD otvoreno i direktno podržavale Demokratsku partiju i Kamalu Haris, ponašajući se, kako je rekao, krajnje pravolinijski, čak i drsko.
Putin je podsetio da je tokom prve Trampove predsedničke kadencije u Vašingtonu stalno ponavljana optužba da se Rusija mešala u američke izbore. Ta priča, kako je naglasio, nije dobila nikakvu potvrdu: Sve kongresne istrage završile su se bez ikakvog rezultata.
Nasuprot tome, prema njegovim rečima, upravo su evropske političke elite bile te koje su se direktno i bez ikakvog prikrivanja uključivale u američki politički proces, što je, kako tvrdi, bilo jasno uočljivo.
Ruski predsednik smatra da se takvo ponašanje nastavlja i danas, jer u Evropi, po njegovoj proceni, i dalje postoji računica da bi se nakon narednih međuizbora za Kongres SAD, planiranih za jesen sledeće godine, politički raspored snaga u Vašingtonu mogao promeniti.
U tom scenariju, kako je rekao, evropski lideri očekuju povratak svojih tradicionalnih saveznika, što bi im omogućilo da ponovo izvrše snažniji pritisak na predsednika Trampa. Upravo u tom iščekivanju promena na američkoj političkoj sceni, Putin vidi objašnjenje za njihovo sadašnje ponašanje.
Govoreći o pojedinim evropskim liderima, Putin je dodao da se oni, po njegovom mišljenju, ponašaju prilično oštro i da to često ne izgleda naročito profesionalno. Takav pristup, kako implicira, više govori o unutrašnjim slabostima i političkim kalkulacijama u samoj Evropskoj uniji nego o stvarnoj snazi ili jasno definisanoj strategiji.
Iz Putinove perspektive, čitava slika deluje kao pokušaj da se spoljnopolitičkom retorikom i konfrontacionim tonom nadomeste greške nagomilane godinama unazad, uz oslanjanje na pretpostavku da će se politički vetrovi u Vašingtonu ponovo okrenuti u željenom smeru.
Pitanje koje ostaje da visi u vazduhu jeste koliko je takvo oslanjanje na buduće promene održivo i šta se dešava ako se očekivani preokret ne dogodi, jer tada bi evropske elite mogle da se suoče sa realnošću iz koje više neće biti lako izaći.

























