Američki vojni establišment i „nevidljiva zona“ uticaja, koji na američku spoljnu politiku imaju bankarski kartel i megakorporacije, iako nerado, morali su se suočiti s činjenicom da se bez Rusije ne može riješiti nijedno pitanje kako na Bliskom istoku, tako i na Dalekom istoku, naveo je u autorskom tekstu za Analitički forum Predrag Ćeranić, dekan Fakulteta bezbjednosnih nauka Univerziteta Banjaluka.
Boli i saznanje da je Rusija postala nezaobilazan faktor i kad je riječ o zbivanjima u Ukrajini i EU. Po svemu sudeći, bez Rusije se neće moći raspetljati ni „balkanski čvor“.
Naime, Rusija je preuzela najjače američko oružje – alatke „meke moći“ iza kojih stoji „tvrda sila“ i moć sofisticiranog visokotehnološkog oružja. Možemo konstatovati da je Rusija uspjela da povrati ruskom narodu dostojanstvo, a Rusiji poziciju svjetske sile, što je veliko dostignuće nakon ružnih devedesetih godina, kada je zbog posljedica disolucije SSSR i uopšte, ruske nemoći, NATO bombardovao Srbiju i Republiku Srpsku. Danas se u Moskvi, u diplomatskim krugovima i kod članova raznih odbora Dume, uočava riješenost da se pronađu načini zaštite srpske braće od pogroma koje su doživjeli u prošlosti.
Međutim, čvrstu političku opredijeljenost ne prate operativne aktivnosti, pa se stiče utisak da Rusija nije prisutna na Balkanu, ili da nije prisutna u dovoljnoj mjeri kad ostaci „duboke države“ mogu vršiti pritisak i prijetiti rukovodstvu Srpske i Srbije. Svi narodi na Balkanu, izgleda, imaju pravo na državu osim Srba.
Kada su vašingtonski planeri krajem 1995. godine zaustavili prodor muslimanskih jedinica i Vojske Hrvatske prema Banjoj Luci rukovodili su se procjenom da po američke dugoročne interese ni u kom slučaju ne bi bilo dobro da se pored Srba iz Republike Srpske Krajine i Srbi iz zapadnog dijela Republike Srpske pokrenu prema Srbiji. Teško bi nakon takvog razvoja situacije mogli bilo koga uvjeriti da su Srbi krivi za etničko čišćenje u BiH, a problem bi bio i opravdati upotrebu NATO artiljerije na srpske položaje. Nepoznanica bi bila i reagovanje Srbije. A zaposjedanje Kosova, otimanje najbogatijih resursa u Evropi – što je kruna svih američkih operacija na Balkanu – postala bi nemoguća misija. U Dejtonu su usaglašene mape, entitetsko razgraničenje i ustavna struktura BiH. U godinama koje su dolazile Srpskoj su otimane nadležnosti, i niz njih je pod velikim pritiskom preneseno na BiH.
Mnogi liberali iz niza evropskih država, do balkanskih dušebrižnika iz Beograda, Zagreba, Skoplja i Sarajeva, bili su uznemireni crtanjem mape koju je za novinare Dojče vele uradio predsjednik Srpske, Dodik. Iako je predsjednik Srpske naglasio da su nove državne granice hipotetičke, a tokom intervjua je provejavao šaljiv ton, „Dodikova mapa“ je naišla na osudu u medijima neokona i nevladinom sektoru, naravno, onom na donacijama stranih vlada i fondacija poput Soroševe. Ali, globalističke sile i njihovi operativci na terenu u vidu nadnacionalnih korporacija, koje su toliko moćne da mijenjaju vlade, granice, identitete, kulturu, pomjeraju i narode, predstavile su svoju novu mapu Balkana.
Operacionalizacija je počela 2016. godine kada je albanskom premijeru, Edi Rami, naloženo da u Makedoniji podrži Zaeva i sruši Gruevskog pomoću famoznih tonskih zapisa telefonskih razgovora Gruevskog, a koje je obezbijedila jedna zapadnoevropska tajna služba. Rušenje Gruevskog, ali i Vučića i Dodika, nužno je kako bi se podijelile zone i resursi, ne samo na Kosovu već i na Balkanu. Boravak Zaeva u Sarajevu osmislio je Soroš, a realizovali operativci korporacija – bivši asovi CIA, američkih Zelenih beretki i britanskog odreda SAS – koji imaju potrebne vještine, ali i konekcije sa zvaničnim agencijama i vojnim strukturama svojih zemalja. Nije im problem doći ni do pristupnih kodova koje koriste vladine komunikacije i sateliti. Sposobni su za izvođenje psiop i crnih operacija, osnovnih poluga hibridnog rata.
Ista struktura, za potrebe megakorporacija, Albance na Kosovu ali i u Albaniji obučava vojnim vještinama. Na njihovoj mapi nalazi se jug Srbije, Raška oblast, Republika Srpska. Vrbuju se kvislinzi, ali i rade procjene reagovanja Rusije i Kine. Cilj je da se na brz i efikasan način na Balkanu napravi haos, a istovremeno Moskva spriječi da dostavi pomoć ili jedinicu za brzo reagovanje.
U tom kontekstu treba posmatrati medijski orkestrirane napade na Srpsku i njenog predsjednika Dodika, i sve češće napade na Beograd i predsjednika Vučića. Beograd je u vidu Đilasa dobio svog Zaeva, jer ga neokoni pripremaju za rušenje Vučića, nakon procjene da je on najbolje rješenje za takve operacije. Bankari i od javnosti skriveni vlasnici korporacija žele da Njemačka sa SAD preuzme vođstvo na „velikoj šahovskoj tabli“, pri čemu se Njemačkoj obećava interesna sfera nad Hrvatskom, Slovenijom i dijelom BiH, dok bi u interesnu sferu SAD ušla jadranska obala, Hercegovina, Raška, Crna Gora, Kosovo i Makedonija. Mađarskoj, ako bi se „vratila jatu“, nudi se Vojvodina, čime bi se na Dunavu napravila granica sa „Beogradskim pašalukom“, koji bi zadržao naziv Srbija. Planovi o redizajniranju Balkana identični su planovima u ime kojih je vođen Prvi svjetski rat, s tim što je ovog puta kreator ideje o Velikoj Albaniji Vašington. Da li je moguć scenarij koji se razrađuje za potrebe neokona, hoće li Rusija snažno reagovati i sprečiti njegovu realizaciju – pitanja su na koja nećemo dugo čekati odgovor.
I pored sloma tzv. Islamske države, odmjeravanje snaga između Rusije i njenih saveznika sa jedne, i vlada nad kojima dominantan uticaj imaju nadnacionalne korporacije sa druge strane, neće stati. Specijalne operacije na Bliskom istoku i sjeveru Afrike dobiće na zamahu. Postavljanje pozornice je u toku. Iran je glavna meta kartela. U sjevernoj Africi, naročito u zemljama Magreba, situacija je već složena sa tendencijom daljeg usložnjavanja. Rusija razmatra obnovu ranijih veza sa afričkim zemljama sa kojima je dobru saradnju imao Sovjetski Savez.
Saradnju sa Rusijom otvoreno nudi Omar el Bašir, predsjednik Sudana. Tokom nedavnog boravka u Moskvi tražio je političku i vojnu pomoć Rusije i žalio se na pritiske kojima je izložen od SAD. Neočekivano je i El Sisi u ime Egipta tražio pomoć od Rusije, uz obrazloženje da Saudijska Arabija i Vašington rade na povratku Muslimanske braće na vlast. El Sisiju je sumnjiv i način na koji su se teroristi Islamske države prebacili na Sinaj i izvršili teroristički napad na šiitsku džamiju tokom kojeg je ubijeno 235 vjernika, jer se, po njemu, napad nije mogao izvršiti bez pomoći nekog sa Zapada pošto su teroristi prebačeni helikopterima, koje Islamska država nikada nije imala. Putin je na sastanku sa El Sisijem postigao dogovor o transportu i preletu ruskih borbenih aviona preko teritorije Egipta, a dogovor se odnosi i na korišćenje egipatskih aerodroma. Tako je Rusiji otvoren put do Crvenog mora gdje partnerska Kina već ima bazu u Džibutiju.
I pregovori sa Irakom su u toku, a Irak želi sa Rusijom sklopiti set sporazuma, po uzoru na Iran i Siriju. Najmoćniji čovjek u Libiji, general Halid Haftar, već nekoliko puta je boravio u Moskvi. Sve ukazuje da SAD gube pozicije na Bliskom istoku i sjeveru Afrike. Stoga je za očekivati medijsku satanizaciju svih afričkih i bliskoistočnih državnika koji sarađuju sa Rusijom, nakon čega bi uslijedila destabilizacija tih zemalja.
Situacija u postkonfliktnoj Siriji počinje ličiti na Balkan krajem devedesetih. Sukobi su okončani, pregovara se o pravilima mira, a sve su prilike da će se zadržati stanje koje se može okarakterisati kao nedovršen rat, odnosno neizgrađen mir, što je identično situaciji na Balkanu. Balkan može ponovo biti potpaljen kako bi se zaustavila gradnja ruskog gasovoda i kineskog trgovinskog toka.
Putin je proteklih dana boravio na Bliskom istoku, između ostalog i zbog poteza Trampa o preseljenju američke ambasade u Jerusalem. Putin sebi neće dozvoliti da prije konačne ocjene situaciju ne sagleda zajedno sa Tel Avivom, koji želi garancije da Iran neće napasti Izrael i da će kontrolisati Hezbolah. U diplomatskim krugovima prisutne su spekulacije da Izrael uz pomoć Moskve pregovara o sveobuhvatnom rješenju za mir sa arapskim zemljama. To se, opet, drugom savezniku Izraela, Sjedinjenim Državama, ne dopada.
Saudijska Arabija, noviji izraelski saveznik, ne reaguje povodom Trampovog proglašenja Jerusalima za glavni grad Izraela. Rijad želi rat sa Iranom ali ga ne bi vodio bez Izraela. Namjera je da se spriječi prodor iranskog uticaja na Mediteran, odnosno stvaranje kopnene veze šiita Bliskog istoka sa Teheranom. To ne žele ni Izrael ni SAD. Rat u Libanu mogao bi biti uvod u rat sa Iranom, a taj plamen bi ponovo mogao zahvatiti Siriju. Amerikanci se ne mogu pomiriti sa opstankom Asada i daju mu „rok trajanja“ do 2021. godine. Opet vrijedi povući paralelu s Balkanom.
Na vlasti ne smije ostati nijedan samostalan i samosvjestan političar, naročito ako je patriotski opredijeljen. Poželjne su marionete poput Zaeva. Zoran Zaev je postao prototip. Traže ga i u Siriji. Potreban je političar koji bi Siriju pocijepao shodno željama SAD i izbacio Ruse. Ali, kombinatorika koju vodi Rijad mogla bi se vratiti poput bumeranga. Muhamed bin Salman mogao bi dovesti u pitanje svoju vlast ali i Arabiju kakvu znamo. Počeo je pregovore s Moskvom, što Amerikanci pažljivo motre.
Pravi savez sa Izraelom, zbog čega će izgubiti ugled u arapskom svijetu. Saudijska Arabija se kompromitovala i zbog sponzorstva nad Al Kaidom i Islamskom državom. Rijad je pokazao nesposobnost vodeći operacije u Jemenu, a sada želi sukob sa Iranom, u koji namjerava uključiti SAD i Izrael. Ako Salman nastavi s nepromišljenom politikom, izazvaće bijes mnogih, što bi za posljedicu moglo imati fragmentaciju njegove zemlje. Konačno, Saudijci kontrolišu petinu svjetske nafte, što je primamljiv plijen za megakorporacije.
(Analitički forum)[adsenseyu5][adsenseyu5]
