
Američki predsednik Donald Tramp potvrdio je 20. februara da razmatra mogućnost ograničenog udara na Iran ukoliko ne dođe do postizanja novog nuklearnog sporazuma.
U kratkoj izjavi, bez mnogo dodatnih pojašnjenja, rekao je: „Razmatram, to je maksimum koji mogu da vam kažem.“ Rečenica kratka, ali dovoljno teška da odjekne i u Vašingtonu i na Bliskom istoku.
Istovremeno, prema pisanju lista Washington Post, koji se poziva na američke zvaničnike, Vašington planira da do sredine marta završi raspoređivanje svojih snaga na Bliskom istoku, u slučaju moguće operacije protiv Irana.
Kako navodi taj list, Trampovi savetnici za nacionalnu bezbednost okupili su se u sredu u situacionoj sobi kako bi razmotrili situaciju u vezi sa Iranom. Tamo im je saopšteno da će sve američke snage koje su već raspoređene u regionu biti potpuno spremne do sredine marta. Poruka je jasna: logistika se privodi kraju, teren se pažljivo priprema.
Zanimljivo je da su, prema istom izvoru, pojedini zvaničnici ocenili da administracija namerno želi da javnosti pokaže pojačano vojno prisustvo u regionu. Drugim rečima, demonstracija sile nije samo tehničko pitanje spremnosti, već i politička poruka – i unutrašnja i spoljnopolitička.
Takvi potezi često imaju dvostruku namenu: da izvrše pritisak na protivnika, ali i da učvrste pregovaračku poziciju pre nego što se povuku konkretni potezi.
Dodatne detalje iznosi Wall Street Journal, pozivajući se na svoje izvore. Prema tim navodima, Tramp razmatra scenario u kojem bi usledio početni, ograničeni udar na iranske vojne i državne objekte, sa ciljem da Teheran bude primoran da pristane na nuklearni dogovor.
Ako iranske vlasti, nakon takvog poteza, ne prihvate zahteve o obustavi obogaćivanja uranijuma, Sjedinjene Države bi, tvrde isti izvori, mogle odgovoriti širokom vojnom kampanjom.
Ovakav sled događaja, ako bi se zaista odigrao, značio bi dramatičnu promenu dinamike u regionu koji je već opterećen tenzijama. Ograničeni udar, kako se sada formuliše, zvuči kao kontrolisani pritisak.
Ali istorija pokazuje da se takve operacije retko zadržavaju u okvirima koji su prvobitno zamišljeni. Svaki sledeći korak zavisi od reakcije druge strane, a u tom lancu odluka prostor za grešku uvek postoji.
U Vašingtonu se, prema svemu sudeći, računa na to da bi demonstracija spremnosti mogla ubrzati pregovore. U Teheranu će, nema sumnje, svaka reč i svako pomeranje trupa biti pažljivo analizirani. Između najave i konkretne odluke uvek stoji niz procena, ali sama činjenica da se o ograničenom udaru govori javno – i to na najvišem nivou – govori da su opcije na stolu.
Hoće li se sve završiti novim sporazumom ili će region ponovo ući u fazu otvorenog sukoba, ostaje da se vidi. Za sada, poruka iz Bele kuće ostaje nedorečena, ali dovoljno snažna da podigne temperaturu na diplomatskoj i bezbednosnoj mapi sveta. A kada se temperature podignu na tom prostoru, posledice retko ostaju lokalne.



























