Naslovnica ŽIVOT Student je saznao za svoju fatalnu dijagnozu nakon iznenadnog napada umora

Student je saznao za svoju fatalnu dijagnozu nakon iznenadnog napada umora

Sve je, barem na prvi pogled, delovalo bezazleno. Razgovor u kafiću, telefon u ruci, uobičajen dan. A onda je, bez ikakve najave, 23-godišnji student iz Velike Britanije Aleks Vorvik tokom razgovora sa prijateljicom osetio da nešto ozbiljno nije u redu.

Usred rečenice izgubio je sposobnost da govori, a ruke su prestale da ga slušaju. Nekoliko minuta kasnije, njegov život je krenuo u potpuno drugom pravcu.

Sam Vorvik se danas seća da je taj trenutak došao iznenada, ali ne i potpuno niotkuda. Kako kaže, još u maju 2025. godine osetio je nagli talas slabosti. Ruke su mu, kako opisuje, postale „kao od vate“, a reči su jednostavno nestale.

Nije mogao da ih izgovori, koliko god se trudio. Jednom rukom je morao da podigne drugu kako bi je spustio na sto. Posle toga je samo spustio glavu, zatvorio oči i čekao da prođe.

Napad je potrajao kratko i završio se isto tako naglo kao što je i počeo. Delovalo je kao izolovan incident, nešto što se možda može objasniti iscrpljenošću ili stresom. Međutim, ubrzo po povratku kući usledili su snažna glavobolja i povraćanje. Tada je postalo jasno da se ne radi o običnom umoru.

U bolnici je stigla dijagnoza koja je promenila sve – zloćudna glioma četvrtog stepena. Lekari su mu, prema njegovim rečima, otvoreno saopštili da je kod takvog oboljenja prosečan životni vek između 12 i 18 meseci. Informacija je bila teška, izgovorena bez dramatizovanja, ali sa punom težinom koju nosi.

Tek naknadno su se delovi slagalice počeli povezivati. Vorvik navodi da su se prvi simptomi javljali godinama ranije: brzi zamor, neobična slabost u rukama, povremene teškoće sa govorom.

Više puta je tražio lekarsku pomoć, ali su njegove tegobe uglavnom pripisivane hipohondriji. Nije bilo detaljnijih pregleda, niti dodatnih ispitivanja. Sve je ostajalo na nivou pretpostavki.

Ovakve priče često se čuju tek kada se linija već povuče i kada više nema prostora za jednostavna objašnjenja. Ostaje pitanje koliko se sličnih signala svakodnevno zanemari, proglašeno bezazlenim ili preuveličanim.

Vorvikov slučaj sada stoji kao podsetnik da telo ponekad govori tiho i dugo pre nego što povisi glas – a da li će ga neko čuti, često zavisi od okolnosti koje se ne mogu predvideti.