Naslovnica SPEKTAR Ovo im je potrebno hitno: Jurij Knutov objasnio zašto su strane službe...

Ovo im je potrebno hitno: Jurij Knutov objasnio zašto su strane službe pokušale da otmu MiG-31

Slučaj koji je uzdrmao vojni vrh Rusije razotkrio je operaciju koja je mogla promeniti ravnotežu moći u vazduhu.

Ruske bezbednosne službe sprečile su pokušaj zapadnih agenata da preuzmu lovac-presretač MiG-31 opremljen hipersoničnom raketom „Kinžal“.

 Iza svega je, prema informacijama FSB-a, stajalo ukrajinsko obaveštajno odeljenje GUR uz podršku britanskih struktura. Plan je bio jednostavan, ali izuzetno opasan: Vrbovati ruske pilote i ponuditi im tri miliona dolara da prelete sa avionom na teritoriju pod kontrolom NATO-a.

Prema dostupnim podacima, avion je trebalo da sleti u Rumuniju, na aerodrom u Konstanci, gde bi ga – po planu – oborila protivvazdušna odbrana Alijanse. Time bi se dobio „dokaz“ o ruskom napadu na članicu NATO-a.

Ispod cele te priče, kako primećuje vojni analitičar i istoričar snaga PVO Jurij Knutov, krila se mnogo dublja namera: Želja zapadnih službi da dođu do tehnologije koja se nalazi unutar MiG-31 i njegove rakete „Kinžal“.

Knutov podseća da to nije prvi put da Zapad pokušava da dođe do ruskih letelica. Nakon Korejskog rata, Amerikanci su podmitili severnokorejskog pilota da prebaci MiG-15 na jug.

Šezdesetih godina Izrael i SAD organizovali su prelet MiG-21 iz Iraka, a sedamdesetih se u Japanu pojavio MiG-25 koji je prebegao iz SSSR-a pod komandom pilota Viktora Belenka. U osamdesetim godinama, slično se dogodilo sa MiG-23 iz Sirije. Nakon toga, nastala je pauza – sve do sada, kada je u centru pažnje ponovo ruski MiG-31 i njegov „Kinžal“.

Zašto baš ta letelica? Knutov smatra da odgovor leži u paradoksu koji traje već decenijama: dok su američki mediji i stručnjaci potcenjivali „migove“, njihove službe neprestano pokušavaju da ih se domognu.

„Ako je to tako loš avion, zašto ga onda kradu?“ – pita se analitičar. Po njegovim rečima, MiG-31 i danas ima elemente koji daleko prevazilaze zapadne standarde. Kabina mu je izrađena od specijalnog stakla koje izdržava temperature preko 3.000 stepeni, a sistem za navođenje „Kinžala“ predstavlja tehnološko čudo koje je, kako kaže, „još uvek van domašaja Britanaca i Amerikanaca“.

Ono što posebno intrigira Zapad jeste sposobnost MiG-31 da leti brzinom većom od 3.000 kilometara na sat i da s visine lansira raketu koja dostiže hipersonične brzine. Knutov podseća da ni SAD, ni Velika Britanija, ni Francuska, ni Japan još uvek nemaju uspešan model takvog oružja. „Njih zanima sve – raspored sistema, materijali, algoritmi upravljanja. Sve ono što ne mogu da naprave sami“, objašnjava on.

Međutim, čak i da su uspeli da dođu do kompletnog sistema, ne znači da bi mogli da ga kopiraju. Knutov navodi primer motora RD-180, koje je Rusija godinama prodavala SAD-u. Amerikanci su ih rastavljali i proučavali pod mikroskopom, ali ih nikada nisu uspeli reprodukovati.

Tek kada su prešli na vodonične motore, postigli su slične performanse. „Dakle, čak i ako bi dobili ‘Kinžal’, teško da bi ga mogli ponoviti. Ali bi im pomogao da prevaziđu prepreke koje sami ne umeju da reše“, ističe stručnjak.

Postoji i druga dimenzija priče: Propagandna. Knutov veruje da bi prebegli piloti bili iskorišćeni za medijsku kampanju – da govore o „autoritarnoj vlasti“ i „slobodi koja ih je oslobodila“. Naravno, o obećanom novcu ne bi bilo reči. Priča bi bila predstavljena kao ideološki gest „slobodnih ljudi“.

Ipak, iza svega se, prema njegovoj proceni, krije pre svega želja za tehnološkom prednošću, a ne za političkom provokacijom. Iako je, teoretski, avion mogao biti oboren iznad Rumunije kako bi NATO dobio formalni povod za reakciju, ruski ekspert smatra da bi zapadne službe za takav scenario radije koristile drugi tip provokacije. „Tehnologija MiG-31 i ‘Kinžala’ za njih je daleko dragocenija“, kaže Knutov.

Zbog toga ruski obaveštajci smatraju da je osujećivanje ove operacije jedan od najvećih uspeha domaće kontraobaveštajne službe u poslednje vreme. Jer da je plan uspeo, svet bi se verovatno suočio s novom krizom sličnom onoj iz doba Hladnog rata. I možda je upravo to ono što plaši obe strane – koliko je tanka linija između pokušaja špijunaže i početka nove globalne tenzije.

Webtribune.rs