Bivša jedina supersila je ostala bez oruđa za delovanje u Bosni, što sluti da im ostaje još samo da upotrebe oružje. Ili da Dodiku uvedu još jedne sankcije, rizikujući da ispadnu neozbiljni
Da ne dolazi sa globalno opasne adrese, bilo bi smiješno: SAD su početkom mjeseca ponovile sankcije srpskom članu Predsjedništva BiH. A da se vlasi ne dosjete, proširene su na, pored još nekoliko srpskih imena, i na izvjesnog Mirsada Kukića, lokalnog moćnika iz Banovića koga je i SDA isključila iz svoih redova.
Tako je protektorat i u ovom slučaju, „kao i inače” vodio računa o nacionalnom balansu u BiH. Ponavljanje poteza u šahu se prepoznaje kao defanzivna taktika igrača koji, iako u slabijoj poziciji, uspješno blokira nastavak igre pat pozicijom. A šta stoji iza američke igre u BiH?
Možda, zauzeti Ukrajinom i Tajvanom, nemaju vremena, energije i resursa, da se koncentrišu na Balkan, po inerciji rutinski vuku iste poteze. Ili su ambicioznim njemačkim saveznicima prepustili dvorište EU da bi im dokazali da nisu dorasli zadatku. Ili ni jedni ni drugi više nemaju ideju šta da urade u BiH, a da tvrdoglavo ostanu pri svom: „jedinstvena građanska država”.
Rusija i Kina u SB UN ne samo da su zaustavile promociju Šmita za v.p. nego i ukinule OHR, zajedno sa bonskim vlašćenjima. Ustavni sud, sa kontrolnim paketom stranaca, svojim usmjerenim odlukama je kompromitovan, a sudija Jozef Marko je to i priznao. EU se, em odmetnula, em sama sa sobom posvađala.
Bivša jedina supersila je tako ostala bez institucionalnih oruđa za uredovanje u Bosni, što zlosluti da bi još jedino mogli da upotrebe oružje. U međuvremenu, ako ništa drugo, preostaje im ponavljanje sankcija Dodiku, uz rizik da ispadnu neozbiljni.
Ko koga pravi ludim
EU im se ni prvi put nije pridružila, kao što neće ni drugi put, jer glasovi poslanički grupa u evropskom parlamentu uslovljni su formulacijom „ako Dodik ne promijeni svoju politiku”, a do operativnih sankcija vodi beznadežni put do konsnezusa. Prethodna ozbiljna rasprava u tijelima EU, u koju bi se uključili u najmanju ruku Mađari i Slovenci, otvorila bi pitanje kakva je stvarno ta Dodikova, navodno opasna, politika.
Rukovodstvo Srpske na čelu sa Dodikom brani Dejton, istrajnije i odlučnije od samih tvoraca i svih potpisnika sporazuma. A oni kažu i slažu: „Ne, Dodik je taj koji ruši Dejton”.
Dodik traži dijalog u BiH i nudi platformu za dogovor. A oni kažu i opet slažu: „Ne, sa Dodikom nema šta da se razgovara jer sa njim se može samo silom”. Dodik kaže da Srpska traži vraćanje ustavnih nadležnosti kao uslov da ostane u BiH. A oni kažu i ponovo slažu: „A ne, Dodik u stvari sprema secesiju”. Zaključak glasi: prave se ludi da bi nas napravili ludim.
Ranije su govorili da je problem „Dodikova zapaljiva retorika”, što znači da im ne smeta sadržina nego samo forma. Iako, naravno, nije baš tako, sigurno je da niže predstavnike supersile, kakvi uglavnom dolaze u BiH, iritira što Dodik sa njima komunicira na način srazmjeran njihovom realnom značaju. Ti činovnici iz sporednih hodnika Stejt departmenta navikli su da ih na Balkanu primaju sa strahopoštovanjem.
Kada ambasadorka Viktorija Nuland kaže „Ko jebe Evropsku uniju” što zazire od američke obojene revolucije u Ukrajini, onda to nije problem, ali kada kolektivni šef (kakve-takve) držve Dodik kaže izaslaniku Eskobaru „Jebe mi se za tvoje sankcije” onda to jeste problem, i to veliki. Da li bi nešto pomoglo kada bi Dodik zapaljivu retoriku zamijenio snishodljivom retorikom? Naprotiv, ponašali bi se još bezobraznije.
Sada kažu i „Dodik je diktator, guši medije i opoziciju” Nigdje u svijetu ne postoji diktatura u kojoj decenijama djeluje jedna medijska kuća sa nacionalnom frekvencijom, koja se bezmalo tokom čitavog dnevnog informativnopolitičkog programa isključivo bavi nedokazanim optužbama protiv izabranog predsjednika.
Srpska, dakle, srećom, nije dikatatura, ali u Srpskoj se, srećom, ne događa da „duboka država” onemogući izabranom predsjedniku da se obrati javnosti. U Srpskoj, takođe, postoji vrlo razvijen višepartijski sistem sa koalicionom vladom i snažnom opozicijom, i, srećom, ne postoji dvopartijski sistem bez opozicije, koji se još čitavom svijetu silom nameće kao uzor demokratije.
Iz zemlje koja mu je uvela sankcije takođe kažu: „Dodik je ogrezao u korupciji”. A u toj istoj zemlji, prema zvaničnoj statistici, tokom pandemije, sedam miliona stanovika je spalo na ivicu gladi, dok je njena privredna, politička, medijska elita udvostručila imovinu u milijardama dolara. A istovremeno ta ista zemlja predvodi borbu protv korupcije ne samo na Balkanu. I uvodi sankcije Dodiku zbog nedokazane korupcije.
Najzad, bošnjačko-hrvatska Federacija već tri godine od prošlih izbora nema vladu, Mostar je od rata teritorijalno-etnički podijeljen grad, Hrvati najavljuju bojkot izbora jer više neće da im Bošnjaci biraju nacionalne predstavnike.
A oni kažu: „Sve je to zato što je Milorad Dodik pokvario Dragana Čovića.” Nerijetko će dometnuti da je Aleksandra Vučića, odnosno Srbiju uvukao u svoje političke avanture u BiH. Čudo od čovjeka, nema šta ne može! Ako nastave da kude njegovu neograničenu moć, Dodik bi mogao da oboli od manije veličine.
Roršahova mrlja
Ukratko, Dodik je za vokalni ansambl SAD i nekoliko zapadnih zemalja postao metafora svih njihovih, kako i sami priznaju, frustracija zbog neuspjeha u Bosni. Zašto? Prvo, do zla boga komplikovanu situaciju u BiH teško je objasniti neupućenim ljudima u EU i SAD, pa je lakše uprijeti prstom u konkretnu osobu sa imenom i prezimenom, koja pripada ionako satanizovanom srpskom rodu.
Drugo, još teže je bosansku enigmu razriješiti tako da budu zadovoljni ne samo Hrvati, Srbi i Bošnjaci nego i SAD, i EU, i Rusija, Kina, Britanija i Turska, pa je najlakše optužiti Dodika, srpskog bundžiju protiv novog međunarodnog poretka, koji je postao poznat i daleko van granica BiH.
Treće, za poluupućene, kakvih nije malo ni među onima koji arbitriraju u svjetskoj politici, treba moralno pojednostaviti problem podjelom na dobre momke Bakira, Željka, Šefika i lošeg momka Mileta.
U kliničkoj psihologiji se masovno koristi Roršahov test. Radi se o seriji bezobličnih crno-bijelih mrlja, a pacijent, na pitanje na šta ga asociraju, treba u njih da pro jektuje neko značenje. Kada bi zapadne političke kadrove, zadužene za BiH podvrgli Roršahovom testu, siguran sam da bi svi u svakom crtežu prepoznali lik Milorada Dodika. Dodik je postao njihova opsesija i noćna mora, te šta god se u Bosni loše dogodi, oni će iza toga prepoznati njega.
Šta li tek misle o narodu koji Dodika i njegovu stranka, što na opštim i predsjedničkim, što na lokalnim izborima bira već desetak puta zaredom, a na posljednjim izborima on je dobio najveći broj glasova u čitavoj BiH. Nije politički korektno optužiti čitav jedan narod, ali Bakir jasno kaže „Srbi su loš narod”, iliti kakav lider, takav i narod.
Koliko god se opozicija trudila da minimizuje značaj Milorada Dodika za opstanak RS, što je sasvim prirodno, posebno u izbornoj godini, kolektivni zapadni Golijat stvara famu o Davidu iz Laktaša i praktično radi kampanju za njegov još jedan mandat. Kako je poslije 5. oktobra otkrio V. Montgomeri, SAD su za rušenje Miloševića uložile 50 miliona dolara, a kako su još prošle godine najavili, u jesenje izbore u Srpskoj investiraće u opozicione stranke, medijske sponzoruše i kolaborantske NVO svega osam miliona dolara. Jeste Srpska manja, ali biće ipak premalo. Ili su potcijenili patriotizam naroda u Srpskoj, ili im nije dovoljno stalo.
I da ne zaboravimo: sankcije protiv Alternativne TV predstavljaju skandal koji zaslužuje poseban osvrt. Utoliko više što su, sem časnih izuzetaka, propraćene sramotnom tišinom kolega novinara iz ostalih medija, ne samo u Srpskoj. „Novinari bez granica” ni da beknu.
Autor Nenad Kecmanović
Izvor Srna
Preneo: Standard.rs
Pratite naše odabrane najbolje vesti na našem “Telegram” kanalu na Android telefonima preko instalacije na Play Prodavnici ili desktop računarima OVDE
