Demokršćanska politika ima svoj mandat i u vezi s kršćanskom kulturom. Kršćanstvo je, kao prvo, stvorilo slobodnoga čovjeka.
Stoga ponajprije moramo zaštititi ljudsko dostojanstvo. Zatim, kršćanstvo je stvorilo kršćansku obitelj. Moramo štititi koncept kršćanske obitelji. Nadalje, kršćanstvo je u ovom dijelu svijeta stvorilo i nacije.
Svjetski euharistijski kongres kao prvi veliki međunarodni crkveni događaj koji se nakon pandemijskoga posta događa u Mađarskoj u rujnu, zatim milijunski iznosi pomoći koji iz Mađarske dolaze u Hrvatsku nakon razornih potresa, potom kršćanska baština na koju su ponosne i Mađarska i Hrvatska, dovoljni su razlozi da Glas Koncila u svojoj 59-godišnjoj povijesti napravi iznimku i intervjuira predsjednika jedne strane vlade – prvoga čovjeka mađarske izvršne vlasti Viktora Orbána. Novinare Glasa Koncila najprije je primio na terasi palače u kojoj se nalaze vladini uredi, s koje se pruža pogled na budimpeštansku panoramu, a potom se dvosatni srdačni razgovor nastavio u prostorima impozantne vladine knjižnice. Nije to bio tipičan razgovor jednoga državnika sa stranim novinarima. Bio je to razgovor među kršćanima.
Hrvatski vjernici zagledani su u Svjetski euharistijski kongres koji se održava u rujnu u Budimpešti i sva događanja povezana s njim. Bili smo jako iznenađeni kada smo proteklih dana mogli slušati prijepore koji su se pojavili u medijima da se papa Franjo ne želi susresti s Vama. Kasnije se ispostavilo da je riječ o lažnoj vijesti. Možete li protumačiti što se dogodilo?
Prva je pouka da čak ni Sveti Otac nije zaštićen od lažnih vijesti. Mađarsko stajalište bilo je posve jasno: Sveti Otac istodobno je i šef države i poglavar Crkve. Kao šefu države pripadaju mu najveće počasti, a ako dolazi kao poglavar Katoličke Crkve, prihvatit ćemo ga s kršćanskom poniznošću. Svjetski euharistijski kongres nije mađarski događaj, nego međunarodni događaj koji se zbiva u Mađarskoj i na koji dolazi Papa. Stoga nije bilo razvidno što će se točno događati u protokolarnom smislu. Naime, da je došao samo u Mađarsku, sve bi bilo jasno, no riječ je o međunarodnom događaju. Ja sam pak sudionik jedne borilačke vještine koja se zove politika, a borbe su svakodnevne – cijeli dan i noć. Da se slikovito izrazim, kada se na oklopu otvori samo mali prorez, odmah se puca na to mjesto. To što je riječ o međunarodnom događaju koji je ostavio neke nejasnoće u protokolarnom smislu otvorilo je prorez. I dogodilo se to da su protucrkveni i protukršćanski krugovi počeli pucati u taj prorez.
Kako se uopće mogao dogoditi takav nesporazum?
Doista postoji razlika u stajalištima i pristupima Svetoga Otca i mađarske vlade u odnosu prema migracijama, koja je očita i vidljiva cijelomu svijetu. Mi smo snažno protiv migracija, a Katolička Crkva ima svoje stajalište. Iz toga se lako može konstruirati priča da se Sveti Otac i predsjednik mađarske vlade »ne razumiju«, »ne slažu«, te da se, najzad, »ne žele ni vidjeti«.
Međutim, nisu lažne vijesti o događajima u rujnu u Budimpešti ono što me najviše boli. Posebno mi je krivo što ne ću moći biti prisutan na beatifikaciji kardinala Stefana Wyszynskoga koja se istoga dana događa u Poljskoj kad i Svjetski euharistijski kongres u Mađarskoj. Naime, mi veoma cijenimo poljske katolike.
Evo, baš ove godine navršava se 30. obljetnica veličanstvenoga pohoda pape Ivana Pavla II. Mađarskoj. Nezaboravan je tadašnji njegov vapaj i molitva da se nakon godina diktature i totalitarizma Mađarska nanovo rodi. Je li se Mađarska u posljednja tri desetljeća uspjela nanovo roditi?
Ne možemo još govoriti o preporodu, iako se mnogo toga promijenilo. I duhovnost države uvelike se promijenila. Život se cijeni puno više, ali još ne dobiva potpuno poštovanje. Postoje pažnja i zainteresiranost prema Crkvenoj i Božjoj poruci, ali nema masovnih obraćenja. Mogu reći da do preporoda nije došlo, ali smo u puno boljem stanju u odnosu na ono što je bilo te je šansa za preporod danas veća nego prije 30 godina. Međutim, u kvantitativnom smislu ne možemo govoriti o masovnom obraćenju ni o novoj duhovnosti jer Mađarska je još najvećim dijelom sekularizirana država, koja traži put k Bogu, traži oslonce na tom putu.
Poljski papa značio je i političko izbavljenje jer izbavljenje je čin slobode, on nam je donio to izbavljenje u političkom smislu. Smatramo da se ne bismo riješili komunista da nismo imali poljskoga papu. Možemo biti vjernici ili ne, ali poljskoga papu možemo poštovati kao svetca. Osobno mogu mnogo toga zahvaliti njemu, u više smo se navrata susreli i nagovijestio mi je vrlo važne stvari. Uvijek me ohrabrivao. Osjetili smo njegovu veliku i duboku ljubav prema Mađarima.
U središtu je Papina dolaska u Mađarsku euharistija. Iako kalvinisti i katolici ne dijele isti odnos prema euharistiji, dijele mnoge kršćanske vrijednosti. Koje vrijednosti za mađarske kršćane smatrate ključnim za afirmaciju nakon rujanskoga susreta s Papom?
I mi kalvinisti imamo bogoslužje, i mi dijelimo kruh i vino, no naša je liturgija ponajprije prisjećanje. Međutim, doživljavam i razumijem ljepotu euharistije jer imam katolikinju za ženu. U našoj kulturi, u brakovima u kojima su supružnici različitih konfesija, djeca prate roditelje, i to prema spolu. Dakle, imam četiri kćeri katolikinje – što znači da živim s pet katoličkih žena pod istim krovom – a imam i jednoga sina kalvinista. Tako se kod nas pod istim krovom događa suživot katolika i kalvinista, u istoj zajednici ljubavi. Dodat ću tomu i da se jedna od mojih kćeri udala za sina grkokatoličkoga svećenika. Kod nas katolici kažu: »Problem je što je plašt našega gospodina Isusa Krista raspačan na komade.« Mnogi žudimo za ostvarenjem kršćanskoga jedinstva. Naravno, ne mislim samo na zapadno-latinsko kršćanstvo, nego na cjelokupno kršćanstvo, uključujući i pravoslavno. Svetomu Otcu poručit ćemo da kršćanstvo u Mađarskoj nije pitanje izbora, nego je ono naša predodređenost. Ne treba nam nikakva argumentacija, to je tako, to je tako određeno. Osim toga, svijet koji nas okružuje neprijateljski je nastrojen prema svima nama, vama katolicima i meni kalvinistu. Sada je na djelu kulturna, štoviše, civilizacijska borba; borba za dušu Europe i budućnost Europe je tu, ona se događa. Izreka kaže da se u rovovima rijetko vode teološke rasprave – jer svi smo napadani. Zato je potrebna molitva za potpuno jedinstvo kršćana, uključujući i pravoslavce, jer bez suradnje ne možemo zadržati kršćanstvo u Europi.
Dopustite mi primjer koji mi je blizak. Kada smo pobijedili na izborima 2010. godine, tada sam još radio u parlamentu, ondje je bio moj ured. Pripremao sam se za polaganje zakletve i prvi govor, izišao sam kroz vrata i ugledao svećenika iz Međugorja, koji mi je rekao: »Došao sam vas blagosloviti prije nego što položite zakletvu.« Pazite, iz Međugorja je jednomu kalvinističkomu mađarskomu premijeru pristupio hrvatski svećenik iz Međugorja da ga blagoslovi! Zajedno smo se pomolili i nakon toga sam položio zakletvu. Dakle, to su stvari koje se događaju u kršćanskom svijetu, ako im dopustimo da se dogode.
Spominjete dušu Europe, duhovnu borbu. Je li sadašnja politička borba zapravo materijalizacija duhovne borbe koja se vodi u pozadini?
Politika se istodobno odvija na tri razine. Prva je razina praktična: odnosi se na pitanja koja se vezuju uz vlast, na prihvaćanje proračuna, imenovanje osoba, održavanje reda. Drugu razinu nazvao bih vizijom, jer sve nacionalne zajednice moraju imati viziju. Što će biti s Mađarima, ne sutra ujutro, nego za pet, 10, 20 godina? Međutim, iza svega postoji još jedna šira dimenzija, to je svijet transcendentnosti. Živimo i u toj dimenziji, i ona je dio života. U mađarskoj političkoj misli to se zove problemom većine i istine. Moglo bi se reći ovako: ako tko ima većinu, ali tom većinom ne teži k istini, što će mu uopće većina? To je samo profanizacija. Ako pak tko zastupa istinu, ali ne može pokrenuti većinu, kako će djelovati u interesu te istine? To je ključni izazov kršćanske politike koji se pojavljuje u demokratskim uvjetima. Da pojednostavnim, nemamo više sakralne kraljeve koji su pomazani od Boga, dakle moramo postojati u demokraciji, povezujući većinu i istinu. To nije lako, ali je moguće. Demokršćanska politika ima svoj mandat i u vezi s kršćanskom kulturom. Kršćanstvo je, kao prvo, stvorilo slobodnoga čovjeka. Stoga ponajprije moramo zaštititi ljudsko dostojanstvo. Zatim, kršćanstvo je stvorilo kršćansku obitelj. Moramo štititi koncept kršćanske obitelji. Nadalje, kršćanstvo je u ovom dijelu svijeta stvorilo i nacije. Da mi, Mađari, nismo slijedili kršćanstvo tisuću godina, nestali bismo, stoga moramo štititi i naciju. No moramo štititi i vjerske zajednice i Crkvu. Da sažmem, naša zadaća nije štititi teološka načela, to je poslanje Crkve, nego velike civilizacijske kršćanske stečevine. A kada ih štitim, ne borim se samo mačem, ne koristim se samo moću, nego i argumentima.
U političkoj struci najljepše je da nema opisa radnoga mjesta. I ja imam svoju definiciju. Osobno mislim da je politika pitanje moći, a moć je sposobnost zajedničkoga djelovanja. Politička moć zajedničko djelovanje stvara političkim djelovanjem. Primjerice, izborima, ustavom ili na drugi način. Međutim, ne smijemo smetnuti s uma ni Božju vlast jer zajedničko se djelovanje ne može ostvariti samo političkim sredstvima, nego se može uspostaviti i duhovno. To je zapravo zadaća Crkve i crkvenih sluga: uspostaviti zajedničko djelovanje vođenjem. To je zadaća Crkve, a mi to činimo političkim sredstvima. Kada se te dvije strane povežu, dolazi do velikih rezultata. Iz toga razloga nikada ne ćemo prihvatiti rastavljanje Crkve i države onako kako se to tumači na zapadu. U mađarskom ustavu stoji da država i Crkva djeluju razdvojeno, što otvara i mogućnost suradnje.
No kako tumačiti to što svijet bruji o tome da politika mađarske vlade koja ima toliku želju promicati kršćanske vrijednosti migrante zaustavlja na granici žicom?
Doista, ako nas Hrvati žele razumjeti, trebaju se prisjetiti misli i djela Nikole Zrinskoga; ako nas žele smjestiti u svojoj slici svijeta, o Mađarima trebaju razmišljati u kontekstu Nikole Zrinskoga. Da se vratimo na pitanje migracija. Naše filozofsko mišljenje o pitanju migracija jest da je migracija ontološki loša stvar. Loše je ako ne možemo ostati i živjeti u svojoj zemlji, pronaći svoju osobnu sreću i zvanje, i ako moramo napustiti to područje, posebice pod prisilom. Povremeno se događa da netko mora napustiti svoju domovinu jer bi toga čovjeka ubili ili napravili roba od njega, ili bi ga stavili u zatvor ili bi umro od gladi. To su razlozi koji su itekako mogući. Međutim, čak i u tom slučaju, ako bi tko napustio svoju domovinu, cilj je da se kasnije vrati. Zato ako želimo pomoći onomu tko je prisiljen napustiti svoju domovinu, ne trebamo poticati njegov ostanak izvan njegove domovine, nego mu trebamo pomoći da se što brže vrati u svoju domovinu. To stajalište osobno zastupam, i to predlažem i u Europskoj uniji: europski vojni nastup, gospodarski nastup, stabilizaciju opasnih dijelova svijeta te stvaranje uvjeta normalnoga života za ljude na tim područjima. Mislim da se to stajalište može obraniti i u kršćanskom smislu.
Spomenuli ste žicu. Kada se na mađarskoj granici pojavi više desetaka tisuća uglavnom mladih muškaraca, koji su u savršenom fizičkom stanju i koji u koloni gaze preko državne granice, a ako ih se želi zaustaviti, gaze i preko nas, ne govorimo o migraciji, nego o kršenju suverenosti države. To se mora zaustaviti. Nitko ne može ući na područje tvoje zemlje ako mu to nisi dopustio, a ako to učini, mora ga se istisnuti, zato se koristimo ogradom. Moramo još pridodati kako smo potpuno uvjereni da se migracija ne događa spontano, nego organizirano. To na zapadu smatraju teorijom zavjere, no sve je to ipak organizirano s političkim i poslovnim motivima, a posljedice toga bit će dovođenje velikih muslimanskih masa na europski kontinent. Smatram da svi koji se ne budu branili za 20 godina ne će prepoznati svoju zemlju. Promjena će se dogoditi uz vanjski utjecaj, koji im je jednostavno nametnut. Mislim da bi Nikola Zrinski znao što se treba učiniti u takvoj situaciji.
Je li stanje pandemije usporilo taj proces?
Ne vidim prekretnicu. U antropološkom je smislu ista bit problema. Tvornice misli u zapadnom svijetu i dalje proizvode želje ljudima, prema kojima je bolje otići drugamo, jer su životni uvjeti drugdje bolji i nemamo obveza prema svojoj zemlji. Mislim da će sljedeće desetljeće obilježiti epidemije i migracije. Sve to ima težak, možda i koban učinak na europsku kršćansku demokraciju.
Kako onda s tim stajalištem spojiti odobravanja vlasti da kinesko sveučilište »migrira« u Mađarsku, što je nedavno izazvalo prosvjede u Vašem glavnom gradu?
Mislim da je dobro ako u jednoj državi djeluju strana sveučilišta, a mi ih imamo više od deset. I mislim da je povoljno ako imamo i istočno sveučilište. Vrlo rado bismo ovdje vidjeli južnokorejsko, japansko, a i kinesko sveučilište. Mađarsko gospodarstvo vezano je za izvoz – dakle, mi moramo biti u poslovnom odnosu sa svijetom. A činjenica je da težište svjetskoga gospodarstva prelazi na istok, dakle mađarski mladi moraju se osposobiti za poslovanje podjednako u zapadnom i istočnom svijetu. Izdvojio bih stoga to pitanje sveučilišta iz konteksta migracija.
Koliko Vas košta plivanje protiv dominantne političke europske struje?
Da smo u srednjem vijeku i da trebam napisati neku parolu na zastavu koja bi opisivala moj rad i moju filozofiju, napisao bih: »Samo mrtve ribe plivaju sa strujom.« Tko pliva s multikulturnom modom ovoga vremena, gubi sve što je važno u životu. Istina, svi koji idu protiv struje uzrokuju sebi puno problema. Plaćamo visoku cijenu. Mađarska plaća visoku cijenu nepotpisivanja Istanbulske konvencije, zatim odbijanja potpore bilo kakve politike hladnoga rata; plaćamo visoku cijenu što zajedno sa zapadnjacima svakodnevno ne udaramo nogom ruskoga predsjednika, nego mu dajemo poštovanje koje mu pripada kao predsjedniku; plaćamo visoku cijenu što štitimo kršćanski model obitelji; to što LGBT ludilo ovdje nema prostora; zatim plaćamo visoku cijenu zbog našega stajališta o migracijama i plaćamo visoku cijenu zbog toga što ne prihvaćamo briselsku birokraciju, nego ponajprije kao protutežu želimo graditi srednjoeuropsku suradnju. Dakle, doista plaćamo visoku cijenu. No ako ne platimo tu cijenu, i ako ne zastupamo svoje interese, možda ćemo živjeti lagodnije, ali ćemo na kraju izgubiti puno više. Bolje prolazimo ako se borimo. Mislim da bi to razumio i Zrinski.
Je li vas strah neprestano tako djelovati? Bojite li se?
Oni koji se boje političke borbe trebali bi izabrati drugo zanimanje. Bojim se onako kako to čine kršćani. Ne bih htio propasti. Postoje iskušenja, pogrješke, međutim moramo se svakodnevno jačati da ne zalutamo. Mađari obično kažu: ‘Bojim se Boga.’ Jednom pred Bogom svi moramo položiti račune i to nitko ne može izbjeći.
Hrvatsku su nedavno pogodili razorni potresi. No slijedio je iznenađujući val pomoći, a posebna pomoć došla je od mađarske vlade koja, na primjer, gradi crkvu i školu u Žažini. Što vas je motiviralo da nam tako brzo i obilato pomažete?
Primijetio sam da u zemljama bivše Jugoslavije postoji neki osjećaj zatvaranja. Čini mi se da vi još niste uvjereni da ćete biti uspješni, da možete dobiti na suradnji, da ste dovoljno jaki, da možete odlučiti komu ćete otvoriti vrata – ne samo ljudima, nego i kapitalu, i da ćete moći oblikovati sudbinu svoje države i gospodarsku strukturu. To se ponekad pojavljuje čak i onda kada vam drugi, druge zemlje čine dobro, pri čemu se misli da »sigurno žele time nešto postići«. Teško je tako živjeti, poznat mi je taj osjećaj. Nakon razdoblja komunizma i mi smo napravili gomilu pogrješaka. Dok smo primijetili što se uopće događa, mi smo izgubili kontrolu nad elementarnim nacionalnim resursima – energetskim sustavom, bankovnim sektorom, medijima – sve je to prešlo u ruke stranaca, i to ne na temelju neke svoje, planirane logike, nego nam je to jednostavno uzeto. Radim već 10 godina da vratim ono što nismo trebali potratiti. Apsolutno razumijem vaš životni instinkt.
Mi bismo trebali postići, i to s dužnim poštovanjem prema nacionalnim interesima sviju nas, da shvatimo napokon da je srednja Europa sudbinska zajednica. Kada Srednjoeuropljanin pruža svoju ruku, hipoteza mora biti da želi pomoći. Ako pak velesila pruža svoju ruku, moramo postaviti pitanje: Što oni žele? Kada pomaže jedan Hrvat Mađaru ili Mađar Hrvatu ili Poljak Hrvatu, mislim da nema mjesta za te bojazni. Vjerujem da smo mi u srednjoj Europi sudbinska zajednica. Nisam naivan, imamo nesuglasica, ali u biti je to sudbinska zajednica. A mi samo suradnjom možemo zaštititi naše elementarne interese od imperija. Dakle, posve sam siguran – ako ujedinimo snage u svim političkim miljeima, čak i u Europskoj uniji možemo puno jače ostvarivati naše interese. Ako se nadamo da će nam Francuzi i Nijemci pomoći, da će prihvatiti odluke koje su za nas povoljne, ako im se udvaramo, i da ćemo time proći dobro, onda ne razumijemo situaciju. Dakle, mi ćemo proći dobro jedino ako možemo pokazati zajedničku srednjoeuropsku snagu. Zato se u zlu moramo uzajamno pomagati. To se dogodilo i nakon potresa. U obrnutom slučaju i vi biste učinili isto.
Kad bi se dogodilo da doista srednjoeuropske zemlje u ovom bazenu odluče iskoristiti, kako ste ju nazvali, svoju »sudbinsku vezu«, bi li to naišlo na potporu čitave Europe i njezinih središnjih institucija?
Ne, oni bi bili najoštrije protiv. I to iz dvaju razloga koja ne smijemo brkati. Prvi je ideološki razlog: zapadnjaci su odlučili živjeti u postnacionalnom i postkršćanskom svijetu, i mi to poštujemo. No oni žele još više. Oni žele da i mi živimo na taj način. Iz toga razloga, ako se pojavi kakva duhovnost u regionalnoj suradnji koja obuhvaća i zaštitu nacionalnih kršćanskih kultura, odmah dolaze i ideološki napadi. To je lijevoliberalni napad koji proizlazi iz Brisela i povezan je s američkim liberalnim i gospodarskim silama. Dakle, oni ne žele da mi budemo slobodni, oni žele da budemo slobodni onako kako bi oni to htjeli. Iz toga razloga suprotstavljaju se i ne prihvaćaju srednjoeuropsku suradnju, ocjenjujući je negativno, kao primjerice poljsko-mađarsku suradnju.
Drugi je razlog vezan uz moć. Radi se o osi Njemačka – Francuska. EU je posložena tako da postoje države članice koje su formalno sve jednake, no naravno i veličina je bitna, činjenice su bitne, a dvije velike države tvore os koja želi progurati isključivo vlastitu volju. Povremeno je to u sukobu s interesima srednje Europe, ponekad nije, nekada nam to pogoduje, nekada ne. Primjerice, propisi koji reguliraju rad srednjoeuropskih državljana u zapadnim zemljama njima je povoljan moment, a nama nije. Zatim žele zajedničke europske poreze. To njima odgovara, nama ne. Kada je riječ o financijskom fondu Horizon za unaprjeđenje školstva i istraživanja, 90 posto kupe oni, ostalo je naše. Naravno, povremeno nam i pogoduje ono što te dvije zemlje smisle. Ali se ne smijemo time zadovoljiti. Moramo se osnažiti da bismo mogli ostvarivati svoje interese. Zemlje V4 već imaju veću trgovinsku razmjenu s Njemačkom od Francuske i tri puta veću od Italije! Naš politički utjecaj na Brisel još nije razmjeran našoj gospodarskoj snazi. Ako bih dosad rečeno htio uzdignuti na višu razinu, rekao bih da se mi Srednjoeuropljani zapravo zauzimamo za nacionalne države koje želimo zadržati jer vjerujemo da se demokracija može ostvariti samo u nacionalnim okvirima. Zapadna Europa pak želi carstvo sa sjedištem u Briselu. To je zapravo ključna razina naših razmimoilaženja s Europom.
Opet dolazimo na pitanje karaktera. Je li Vama s ljudima snažnoga karaktera lakše ili teže surađivati?
U Europi se nade polažu u institucije, a ne u rukovoditelje tih institucija. EU razmišlja ovako: političari imaju svoju zadaću, a to je pridonositi suradnji institucija. To je važno. Ali tko će nam dati smjernice? Tko će reći gdje se krije budućnost, gdje se otvara horizont? U srednjoj Europi ako nema jakoga lidera, država ne prosperira. U zapadnoj Europi postoje strukture koje mogu zamijeniti jako političko rukovođenje – gospodarske strukture, koncentracija medija, mreže nevladinih udruga – pa se i uz slabu vladu može posložiti jaka vlast. Međutim ako u Hrvatskoj, Poljskoj ili Mađarskoj nema jakih lidera, ne ćemo biti uspješni, čak ćemo izgubiti svoju zemlju i postati strancima u svojoj domovini.
Hrvatska je mlada članica Europske unije i još se kod nas mnogo razgovara o vrijednostima, njihovoj zaštiti i razmjeni s ostatkom Europe. Kako vi u tom smislu gledate na Hrvatsku?
Naš prvi predsjednik vlade nakon političkih promjena u Mađarskoj 1990. godine rekao je: »Ja sam Mađar, tj. Europljanin.« To zapravo znači da se Europa ne može pronaći u Briselu, Europa je u nacionalnim glavnim gradovima, poput Zagreba. To je Europa. Stoga Brisel nema prava ništa nametati Hrvatima. Hrvatska nacionalna svijest vrijedan je doprinos Europi. Imate fantastičnu državu. Svi dijelovi Hrvatske su fantastični, ne samo more, nego cijela država. Mislim da imate vrlo raznolik narod, susrećem drugačije karaktere Hrvata na otocima i primjerice u Osijeku. Vi znate kako ih možete povezati u istu državu, što je važan doprinos Europi. Nadalje, vi ste iznimni i strastveni borci, što je potrebno Europi. Imate i specifičan antikomunizam. I mi smo antikomunisti, i mislimo da je naš antikomunizam vrijedan doprinos Europskoj uniji. Naš se antikomunizam razvijao protiv Sovjeta, protiv međunarodnoga komunizma. Vi ste izvojevali svoju suverenost prema komunizmu koji se razlikuje od ovoga koji je bio prisutan u Mađarskoj. A vrlo je vrijedno iskustvo da komunizam može postojati i u manjim, nacionalnim okvirima, što je opasno. Mađari žele da Mađarska ostane mađarska država. I Hrvatska može biti hrvatska država. To ovisi jedino o vama.
Pojedini su mediji u Hrvatskoj mađarsko pomaganje dovodili u vezu s rješavanjem neostvarenih projekata MOL-a. Možete li to razjasniti?
To je neosnovana špekulacija. Kada pomažemo, idemo za srcem, ne za džepom. Moj načelni pristup je ovaj: postoje ugovori i sporazumi o slobodnoj trgovini, zajedničko tržište, europske regulative, sve je to važno. Međutim, svaka država pripada svojemu narodu. Hrvatska pripada Hrvatima, a što se tamo događa određuju Hrvati. Očekujem i molim od lidera susjednih država da nam kažu gdje smo poželjni, u kojem sektoru, a u kojem nismo poželjni. I molim ih da njihovo stajalište bude dugoročno, da nam jednostavno kažu: »Da, u ovom ste sektoru rado viđeni, ali u nekom drugom niste.« Mi ćemo to razumjeti jer i mi razmišljamo tako. Mađarska pripada Mađarima. Naša država ima 10 milijuna stanovnika, živimo od izvoza, mi smo u trgovačkom odnosu s cijelim svijetom, odlazimo na sve strane, investiramo, trgujemo, ali razumijemo ako nam netko kaže da to ne želi.
Koliko su danas jaki utjecaji preddemokratskih struktura u Mađarskoj?
U mađarskoj duši općenito postoji želja za onim što je važnije od osobnoga života, što ga nadilazi. Mađari to obično traže u tri smjera: u smjeru obitelji, nacije i Boga. Obično se i obraćenje događa kada se ta tri svijeta povežu. To je proces koji napreduje i ne bih rekao da nas tu sprječavaju preddemokratske strukture, nitko drugi nije odgovoran, to je naša odgovornost. Jasno, postoje ateisti i u Mađarskoj, postoje i protivnici Crkve, postoje liberali koji čine sve kako bi zakočili širenje kršćanskih vrijednosti. Oni imaju svoje medije, organizirani su, imaju jake civilne udruge. Međutim, jednako ih imamo i mi na konzervativnoj strani – ima barem toliko kršćanskih medija koliko i protukršćanskih, naše su civilne udruge barem toliko jake koliko i njihove, možda i jače; a političke pozicije držimo mi jer imamo kršćansku vladu. Dakle, nedostatak duhovne obnove ne možemo pripisati našim protivnicima. Grješka nije u drugima, nego u nama samima.
Branimir Stanić i Ivan Tašev
www.glas-koncila.hr
