U aktuelnoj višoj fazi agresivnog hibridbog rata Kolektivnog zapada protiv Republike Srpske i, u stvari, srpskog naroda, njegov predstavnik za javnost koji se neistinito predstavlja kao „visoki predstavnik“ Kristijan Šmit otvorio je put bez povratka Bosne i Hercegovine.
Svojevoljno nametanje zakona jednoj formalno nezavisnoj državi i to od nikada biranih stranaca može samo da znači da ta država, u ovom slučaju Bosna i Hercegovina, u stvari i ne postoji.
U Šmitovom slučaju valjalo bi se prisjetiti jedne u simboličkom smislu slične istorijske situacije iz jednog drugog dijela svijeta.
Naime, egipatski lider Gamal Abdel Naser je 1956. godine nacionalizovao Suecki kanal. Poslije odbijanja njegovog prijedloga da Velika Britanija i Francuska, koje su kao kolonijalnim naslijeđem upravljali Sueckim kanalom, podignu rentu za kontrolu Sueca – on je jednostavno nacionalizovao Kanal i vratio ga zemlji kojoj i pripada. Velika Britanija i Francuska su onda vojno intervenisale i doživjele ponižavajuči debakl.
To je bio i početak kraja kolonijalnih imperija Francuske i Britanije. Iste godine je britanska kolonija Gana, do tada Zlatna obala, prva i Africi stekla nezavisnost.
Tada se raspalo i poslijeratno britansko-francusko savezništvo i Francuska se okrenula tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. I to je otvorilo put stvaranju prve evropske integracije koja je kao Evropska ekonomska zajednica (EEZ) formirana godinu dana kasnije.
Poslije formiranja prve evropske integracije, u Evropi se javno govorilo da nije bilo Nasera ne bi se desila ni EEZ i da zato svi njeni zagovornici treba da Naserovu bistu drže u svojim spavaćim sobama.
U simboličkom smislu, sličan bi mogao da bude i ishod misije Kristijana Šmita.
Ma kako zvučalo nevjerovatno, Šmit bi, na kraju, sa svojim iracionalnim i u osnovi destruktivnim odlukama, za Republiku Srpsku mogao da bude presudan u njenoj borbi za autonomiju i, konačno, i samostalnost.
Niko nije pobijedio narod i njegovu odlučnost da brani svoju slobodu i svoje pravo.
Šmitove izmjene izbornog zakona svjedoče o nakaradnom stavu koji je staro iskustvo u totalitarnim kao i kolonijalnim društvima formulisalo da izbori nisu ni potrebni ako se dobro pripreme, kao i jednoj mudrosti koja se zlonamerno pripisuje Staljinu – da nije važno ko glasa nego ko broji.
To je dio istog plana sa optužbom protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika kome se u nelegalnom sudu u Sarajevu sudi zbog toga što vrši svoju ustavnu funkciju odbrane ustavnog uređenja i Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.
Ali u, hibridni rat Zapada se uključuju i neki bivši, tada legalni, Visoki predstavnici koji u velikoj mjeri razotkrivaju i dio pozadine najnovije agresivne kampanje, kao i u čemu je probem.
Tako bivši (legalni) Visoki predstavnik u BiH, austrijski diplomata Volfgang Petrič, kaže da je „strpljenja na Zapadu sve manje“ i da je moguće da će „ljudi odgovorni za krizu biti dovedeni pred lice pravde“.
A šta je ta pravda i u čemu je krivica?
U vršenju ustavnih obaveza izabranih političara i o kakvom je strpljenju riječ i sa kojim pravom se to Zapad ustoličuje kao gospodar koji nema strpljenja za svoje podanike? U kojem to svijetu žive oni koji se predstavljaju kao Zapad?
Petrič je, vrijedi podsjetiti, u nedavnom intervjuu američkom Radiju Slobodna Evropa ocijenio „da je Milorad Dodik stigao do krajnjih granica strpljenja i tolerancije koje su za njega imale Evropska unija i Sjedinjene Države“ a povodom nedavne odluke Kristijana Šmita da nametne izmjene izbornog zakona i reakcijama iz Republike Srpske.
A onda je otkrio karte – Petrič kaže da „Evropa, EU i SAD neće prihvatiti da Putinov bliski prijatelj pokušava da vodi svoj mali rat protiv civilizacije, protiv svog naroda, protiv Evrope. To je apsolutno neprihvatljivo“.
I nastavlja da na Zapadu „neće biti dozvoljeno da neki, koji su prijatelji gospodina Putina, sada rade Putinov posao na Balkanu. To definitivno neće biti dozvoljeno“.
Hobridni rat protiv Republike Srpske traje već dugo, od samog početka mira, ali Petrič još jednom potvrđuje da je najnovija energija rata povezana sa antiruskom politikom Zapada i ratom u Ukrajini.
Predsjednik Dodik, Republika Srpska i srpski narod su, kako otkriva Petrič, krivi zbog toga što su prijatelji Rusije i njenog predsjednika Vladimira Putina. I zato, kako najavljuje taj bivši austrijski diplomata, „treba da budu dovedeni pred lice pravde“.
U svjetlu antiruske politike bi trebalo gledati i na nelegalnu inicijativu da se Generalna skupština Ujedinjenih nacija izjašnjava o navodnom genocidu u Srebrenici.
Antiruska politika jeste aktuelni izgovor agresivnosti ali suština je što Zapad po svaku cijenu želi da zadrži kolonijalni status ne samo Republike Srpske nego i Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, danas je to Putin a sutra može da bude bilo šta, možda i ljetna kiša u Banja Luci.
Petrič ipak priznaje da se u Bosni i Hercegovini i poslije četvrt vijeka od formiranja državne zajednice odluke moraju da nameću a koje svaka vlada u Evropi donosi sama. I ocijenio da bi „demokratski izabrani političari morali da rade svoj posao“. Ali i primjetio da bi neki mogli zbog toga da budu „dovedeni pred lice pravde“.
Šta bi to moglo da znači?
Petrič kaže da bi „izabrani političari morali da rade svoj posao“. A Predsjednik Republike Srpske, član Predsjedništva BiH i predsjednik Skupštine Republike Srpske upravo rade svoj posao i na izborima su izabrani za to a njihov posao je zaštita ustavnog poretka i Republike Srpske. Ali, kaže Petrič, neki bi mogli da budu „dovedeni pred lice pravde“. Zašto? Zato što rade svoj posao? A oni upravo rade svoj posao ali to se ne dopada kolonijalnim upravnicima i zato su „krivi“.
Nevjerovatan apsurd.
Taj apsurd svjedoči u kakvoj su očajnoj situaciji kolonijalni upravnici u Bosni i Hercegovini a u tom očaju, međutim, može svašta da se desi. Ma koliko sve to izgledalo gotovo suludo, zapadne birokrate su spremne da urade šta god bi im padalo na pamet jer oni više nemaju mnogo kečeva u rukavu. Možda i nove sankcije čak i konobarima u bifeu Skupštine Republike Srpske ili u nekom restoranu na putevima gde se svrati na osvježenje pa će im, konobarima, biti blokirani računi u nekoj američkoj banci.
Profesor Univerziteta u Kardifu, Vels, Fabio Vigi je nedavno u svojoj analizi upozorio da su oni koji vode zapadnu politiku i upravljaju Zapadom u stvari psihopate koje ne žive u realnosti i zato je od njih moguće svašta očekivati.
U prevodu, ni jednu ideju, ma kako bila besmislena i apsurdna, ne bi trebalo isključiti. To je jednostavno mentalni sklop Zapada i tu nema promjene.
Republika Srpska, formalno nije država ali je, kao polunezavisna, odavno u političkom smislu internacionalizovana. Njena sudbina, naravno, prije svega zavisi od snage i odlučnosti njenih građana ali je dobrim dijelom, kako to sugeriše i Petrič, vezana i za promjene u svijetu. Simbol tih promjena i njihovih posljedica je rat u Ukrajini a to ne ide na ruku zapadnoj kolonijalnoj vlasti u BiH.
Jednog dana će se, naravno, rat u Ukrajin završiti a već sada je jasno da su Kolektivni zapad i NATO poraženi i da je Rusija pobjednik.
Bez obzira na zvanična zapadna negiranja takvog ishoda i gomilanje NATO trupa na istočnim granicama njegovih članica, slom ukrajinske ratne politike će dovesti do, kako se to obično kaže, nove bezbjednosne arhitekture Evrope o čemu će ipak presudnu riječ imati pobjednik u Ukrajini. Naravno, rusofobija će i dalje da bude zvanična politika Zapada ali sa znatno manjim uticajem.
Amerika se, kako izgleda, postepeno izvlači iz Ukrajine i taj poraz će prepustiti Evropskoj uniji. Politički Vašington će uglavnom smanjiti svoje interese u Evropi i sve kapacitete usmjeriti ka Kini i Pacifiku. I to će se desiti mnogo brže nego što se pretpostavlja.
To je staro američko strateško opredijeljenje koje je rat u Ukrajini samo usporio. Taj proces de-evropeizacije Amerike se pokušava objasniti i mogućim ponovnim izborom Donalda Trampa ali to nema veze sa Trampom, to je stara strateška oduka još iz vremena predsjednika Obame.
Nevolja je, međutim, što će onda EU i Velika Britanija, tako poražene i ostavljene, tražiti prostor za održavanje privida svoje važnosti, u realnosti svog iživljavanja, a jedno od rijetkih preostaloih takvih mjesta je takozvani Zapadni Balkan, tačnije srpski nacionalni korpus. Ali, bez uticaja i sa urušenom ekonomijom Evropska unija i Britanija nemaju više tu moć bez obzira na njihovu bezobzirnu politički mašineriju.
I to u Republici Srpskoj, prije svega, treba da se zna i da se ona čvrsto drži svoje odlučnosti.
Siniša Ljepojević (sveosrpskoj.com)
Najnovije i najvažnije vesti i analize na našem Telegramu – Prijavi se
