Naslovnica SPEKTAR Kobna američka greška: Napredovanje ka Moskvi primoralo je Rusiju da postane najopasniji...

Kobna američka greška: Napredovanje ka Moskvi primoralo je Rusiju da postane najopasniji protivnik

U skladu sa neprijateljskom retorikom, nova trka u naoružanju između globalnih supersila – SAD, Rusije i Kine – se intenzivira. Zapravo, nikada nije ni prestalo, samo je politički ambijent i atmosfera relativne međusobne saradnje nakon završetka Hladnog rata u 20. veku usmerili fokus medija i javnosti u okvire tolerancije, pa čak i obostrano korisnih odnosa. Međutim, od tolerancije i koristi sada nije ostalo gotovo ništa – jer je došlo vreme žestoke i surove konkurencije.

U tom kontekstu, treba podsetiti da je bukvalno „do juče“ snažno proklamovana globalizacija Sjedinjenih Država, kao dugoročni temelj novih međunarodnih odnosa u kojima američke korporacije imaju nedodirljivu konkurentnost, „preko noći“ ustupila mesto novom protekcionizmu i zatvaranje u svojim granicama.

Do juče dominantne ideje i politike brisanja državnih granica i vere kao anahronizama prošlosti, pa čak i „primitivizma“, ustupaju mesto podizanju novih graničnih zidova i potrebi sveopšte duhovne obnove – i zapravo potvrđuju koliko je uloga države važna i koliko ona nije nikakav atavizam kojeg treba uništiti u ime nekih viših i svetlih ciljeva ideala.

S izazovima današnjega svijeta niko se ne može nositi bolje od organizovane i samosvesne države, koja zna što želi i hoće za svoj narod i građane.

Naravno, uzmak i iznenadni „demode“ globalizacije, kao i krah teze o „kraju povijesti“ u koju su još donedavno vjerovale washingtonske elite, nije niti slučajan niti voljan, već je rezultat spoznaje SAD-a o pojavi novih konkurentnih država, prema kojima se, sada, umjesto globalizacijske suradnje, primjenjuju carine, gospodarske i financijske sankcije.

Globalizacija, nazvat ću je „suženoga formata“, u suradnji s koncepcijom Pax Americana, ostat će još samo na prostorima na kojima će SAD zadržati svoju hegemoniju i gdje su ostale države, saveznici ili partneri Washingtona, samo drugorazredni igrači koji su dužni pružati imidž nekakvom demokratskom svijetu koji će se suprotstavljati onom autoritativnom – kojeg, naravno, personificiraju Americi konkurentne sile – Kina i Rusija.

U pozadini te ideološke bitke vodit će se ona glavna – bitka će se za tehnološku premoć i ovladavanje prirodnim resursima bez kojih niti ta tehnološka premoć nije ostvariva.

I to je sva – vrlo jednostavna jednadžba novouspostavljenih odnosa i ukupne globalne krize koja će trajati dugo i s kojom ćemo morati naučiti živjeti. Ali već je i sada jasno kako će najveći gubitnik od međusobnih „ratova“ velike trojke biti Europska unija, kako u strateškom i sigurnosnom smislu, tako i u onom gospodarskom i socijalnom.

Što se tiče onog prvog momenta (strateško-sigurnosnog), do jučer uzor i san mnogih država svijeta po pitanju stabilnosti i prosperiteta, Europska unija, umjesto svog sna o prerastanju u globalnu silu koja o nečem odlučuje, pretvara se u obrambeni bedem za dugoročni obračun s Rusijom i u polje iscrpljujućeg psihološkog ratovanja i skupih vojnih igra, koje, što je još opasnije, u bilo kojem trenutku (a zainteresiranih luđaka će uvijek biti) mogu prerasti u sukob otvorenog tipa, u kojem će se svi snovi raspršiti u dimu kataklizme, slično onom iz Drugog svjetskog rata, ali ovoga puta još dramatičnije s obzirom na od tada višestruko naraslu moć, preciznost i ubojitost oružja kojima suprotstavljene snage raspolažu.

Taj apokaliptični scenarij sada sprječava još jedino spoznaja o paritetu strateškog naoružanja i ništa više. Ali do kada, ako se neka od strana, primjerice, osjeti egzistencijalno ugrožena?

Što se tiče spomenutog, drugog momenta – gospodarskog i socijalnog, Europska unija također će platiti najveću cijenu. Za to je više razloga: od naraslog straha investitora koji će s pogoršanjem sigurnosnog stanja samo rasti, preko uporne strategije i politike Bruxellesa o energetskoj tranziciji s fosilnih na obnovljive izvore energije do 2050. g. što je vrlo rizično i skupo, nametanja svojih novih ideoloških obrazaca i vrijednosnih sustava (uz samo sramežljivo podsjećanje na kršćanske korijene Starog kontinenta) svim članicama što stvara animozitete, pa do neviđenog tiskanja novca od strane Bruxellesa za nošenje s ekonomskim i socijalnim posljedicama pandemije koronavirusa Covid-19 (koja još niti izbliza nije rekla sviju zadnju riječ), koje će dovesti do visoke inflacije i posljedične propasti velikog broja tvrtki i s tim povezanih gubitaka radnih mjesta.

Sve to skupa stvorit će idealnu podlogu za radikalizaciju stanja unutar europskih društava, jačanja nezadovoljstva i sve učestalijeg izvaninstitucionalnog traženja rješenja „uličnim metodama“.

Ovo posljednje iziskivat će reakciju država kroz represivni aparat, pa bi se europske zemlje vrlo lako mogle transformirati (opet prema željama nekih) od „demokratskog raja“ u, nazvat ću ih tako – „autoritarne demokracije“ – koje će morati razmisliti prema kuda kanalizirati bijes gnjevnih ljudi.

Povijest je dokazala kako je to najjednostavnije učiniti kroz stvaranje opasnog vanjskog neprijatelja, kojeg je potrebno uništiti prije nego što on uništi tebe. I tu se, onda, opet vraćamo atmosferi sličnoj onoj pred početak Drugog svjetskog rata za koji je na kraju Njemačka preuzela svu odgovornost iako je gotovo čitava Europa jedinstveno ustala u borbu protiv omraženog sovjetskog komunizma, a sve to na valu borbe protiv „sveprisutne židovske prijetnje“ i novih rasnih ideologija.

Čime je to rezultiralo dobro je znano. Međutim, čini se kako to mnogi zaboravljaju. Na vodeću političku scenu unutar EU, poput sada Njemačke, dolaze nove generacije – tzv. trijumfalista, koji hladni rat ne pamte, već samo pad Berlinskog zida za koji zasluge prisvajaju sebi iako svi oni dobro znaju da je takav scenarij omogućio nitko drugi doli tadašnji šef Sovjetskog saveza Mihail Gorbačov.

Ti trijumfalisti od tog događaja – pada „željezne zavjese“, mjere povijest: oni smatraju kako su SSSR, odnosno Rusija kao njegova pravna nasljednica, poraženi u hladnom ratu i da se, sukladno tomu, Moskva mora uključiti u pravila igre koja formulira Zapad, a da je u suprotnom sve dozvoljeno kako bi ju se stavilo u od njih postavljene okvire. Iracionalna je to politika, koja zbog vječnog „gledanja s visoka“ na „ostatak“ svijeta, po pitanju Rusije ne uviđa ono najvažnije – da se ta zemlja u zadnjih 20 godina toliko promijenila – i u gospodarskom i u vojnom smislu, da je s njom više nemoguće razgovarati na način prijetnji, ultimatuma i sl., ukoliko, blago rečeno, i sami ne želite pretrpjeti štetu. (O dramatičnoj promjeni ruskog društva od hladnog rata na ovamo više u nekoj od idućih analiza)

Svijet pretvoren u gladijatorsku arenu

Sve navedeno ukazuje kako se, umjesto učenja na greškama iz povijesti i težnji za  stvaranjem jednog pravednijeg i ljepšeg svijeta, zbog nezasitne gramzivosti i beskrajne želje za dominacijom i stvorenih čitavih ideologija o isključivosti svoje nacije ili rase nad drugima –  današnji svijet vraća u doba antičkoga Rima i pretvara u globalnu arenu za gladijatorski obračun velesila usmjeren na zadržavanje dominantnog odnosno stjecanje novog utjecaja.

Sve to, više-manje u tišini promatra  prestrašeni svijet, u kojemu se, iza idealno postavljene kulise globalne pandemije i daleko od očiju široke javnosti odvijaju intenzivne političke, diplomatske i vojne aktivnosti koje će rezultirati jednim drukčijim svijetom – bremenitim opasnostima, mržnjom, podmetanjima i sukobima. Sretan sam jedino što u tom i takvom svijetu neću živjeti i što mi ostaju sjećanja na neko bolje, nepovratno vrijeme.

Ali tih sjećanja mlade generacije neće imati jer se povijest briše ili prekraja, nova kulturna revolucije mete sve pred sobom – ruši spomenike nekadašnjim veličinama koje su stvarale zapadnu civilizaciju i omogućile snagu onim državama koje danas o svemu žele same odlučivati. Istodobno se na usta mladih ljudi i djece meću maske – groteskno, kao da im podsvjesno sugeriraju kako nemaju pravo kritičkog glasa o bilo čemu što dolazi od strane onih koji eto sve znaju i o svemu odlučuju.

Sada se vratimo uvodnoj rečenici ovog teksta i posvetimo pozornost pripremama velikih za konačni obračun do kojeg može i ne mora doći.

Sustav S-500 Prometei uključen u protuzračnu obranu Moskve

Kada je riječ o Rusiji, ona nastavlja s aktivnim uvođenjem novih tipova  naoružanja u sastav svojih oružanih snaga. Nedavno smo svjedočili završnim testiranjima protubrodske hiperzvučne rakete Cirkon s brodske i podmorničke platforme, kao i odluci o njenom uvođenju u službeni sastav ruske vojske.

Ovih je dana, po prvi put nakon izvršenih službenih testiranja, na bojevo dežurstvo u moskovskoj regiji postavljena i prva baterija najnovijeg ruskog protuzračnog sustava S-500 Prometei. Njegova je karakteristika što za dodatnih 100-tinjak kilometara produžuje domet svojih proturaketa kao i domet svojih radara u odnosu na prethodni sustav PZO S-400 Triumf, i što djeluje na visinama od 200 kilometara tj. u sferi bližeg svemira. Ali najveći plus mu je, zapravo, moćna središnja jedinica koja u jedinstvenu obrambenu cjelinu integrira sve protuzračne sustave koji ruska protuzračna obrana aktivno koristi: S-400, S-300 i S-350, zbog čega sustav Prometej može uočavati i uništavati i rakete malog i srednjeg dometa, a ne samo dalekog.

Za potpunu zaštitu ruskog glavnog grada i središnje industrijske zone zemlje novim sustavom PZO potrebne su najmanje tri baterije S-500 Prometei, smatraju ruski vojni analitičari koji navode kako se zbog toga nastavlja njihova ubrzana proizvodnja čije je završno testiranje izvršeno prošle godine. Međutim, neovisno o tome, ne isključuje se mogućnost da slijedeća garnitura ovog sustava ipak ne stigne u Moskvu, već na poluotok Krim, s obzirom kako je tamošnje vojno zapovjedništvo ukazalo na njegovu potrebu, argumentirajući to povećanjem američkih zračnih letova u zoni akvatorija Crnog mora za čak tri puta u odnosu na prethodnu godinu.

Drugim riječima, bez obzira što je Krim već sada izvrsno zaštićen protuzračnim i protubrodskim sustavima (S-400 Triumf, S-300, S-350 i protubrodskim sustavima Bastion i Bal), novonastale geopolitičke i sigurnosne okolnosti svrstavaju ga u red mogućih prvih dobitnika sustava S-500 Prometei nakon Moskve. Sve to, iako ruski vojni stručnjaci akvatorij Crnog mora ne smatraju primarnom zonom mogućeg vojnog sukoba s neprijateljskim snagama (barem za sada), s obzirom kako se u vojnim strategijama smatra da onaj koji nadzire nebo svojim zrakoplovima nadzire i sam prostor tj. teritorij. A Rusija je u pogledu svojih zračnih snaga u crnomorskom bazenu još uvijek daleko najsuperiornija sila.

Međutim, s obzirom na golemu geostratešku važnost krimskog poluotoka itekako mu se „smiješi“ dolazak najnovijeg sustava PZO. Naime, prema navodima ruskih vojnih stručnjaka, on će svojim snažnim radarom s Krima biti u stanju detektirati suparničke zrakoplove već pri samom polijetanju s baza u Rumunjskoj, Bugarskoj i Ukrajini. Čak i onih sa stealth tehnologijom tj. nevidljive zrakoplove poput F-35 i svih njegovih modifikacija.

Amerikanci grade novi strateški bombarder B-21 Raider

U tom je kontekstu za ruske vojne analitičare zanimljiva usporedba mogućnosti sustava S-500 Prometei u odnosu na najnoviji američki strateški bombarder B-21 Raider, čija se pojava u američkim zračnim snagama (USAF) očekuje od sredine 20.-ih godina (prvi let bi se trebao izvesti iduće godine), i koji bi trebao zamijeniti već zastarjele strateške zrakoplove B-52 Stratofortress.

Teški bombarder, izrazito dugog dometa, B-21 Rider, gradi američka tvrtka Northrop Grumman u Palmdaleu u Kaliforniji,  također na temelju stealth tehnologije, identične, onoj, primijenjenoj na višenamjenskim lovcima F-35. Bit će dio programa LRS-B (Long Range Strike Bomber program). Prvotno su naručena 2 takva zrakoplova, ali sada se već govori o njih 5.

Zanimljivo je kako je tajnik američkih zračnih snaga Frank Kendall na prošlomjesečnoj konferenciji o zračnim i svemirskim snagama izjavio slijedeće:

“Upravo sada se proizvodi pet zrakoplova  na proizvodnoj liniji za B-21 u Palmdaleu u Kaliforniji. Od mene nećete nikada čuti kako preoptimistično predviđam rezultate projekata. Svi programi imaju rizik, a isto vrijedi i za B-21, ali barem u ovom trenutku program dobro napreduje u ostvarivanju stvarnih sposobnosti na terenu.”

Ako sve bude po planu, USAF u perspektivi namjerava kupiti najmanje 100 zrakoplova B-21 Raider. Nije potrebno govoriti o koliko se basnoslovnom iznosu novca pri tom radi i je li to u sadašnjim okolnostima uopće realno predviđati. Ali u svakom slučaju, pa makar se i radilo o propagandi kada je riječ o velikim brojevima, po američke uši zvuči dobro, a za suparničke baš i ne.

Iz tog razloga ruski analitičari sa zanimanjem iščekuju „duel“ S-500 Prometei vs B-21 Raider, uz napomenu kako je po svijet ipak bolje da to tog okršaja nikada ne dođe i da sve ostane u sferi simulacija i analiza tehničkih i operativnih mogućnosti.

Kineske „igre“ hiperzvučnim oružjem

I za kraj. I treći globalni super-igrač, Kina, ne miruje. Kineska Narodnooslobodilačka vojska (PLA) nedavno je izvršila testiranja svog hiperzvučnog oružja i iznenadila Pentagon, a radi se o novoj svemirskoj letjelici s hiperzvučnim projektilom koji može kružiti oko svijeta prije nego što pogodi svoju metu, što je važan pokušaj izbjegavanja američke proturaketne obrane, tvrde vojni analitičari.

Rastuća vojna snaga Kine je “zapanjujuća”, a njezin napredak u području hiperzvučnih raketa izaziva ozbiljnu zabrinutosti, izjavio je u prošli četvrtak visoki američki vojni dužnosnik, general John Hyten u intervjuu za Washington Examiner. “U posljednjih pet godina, možda i dulje, Sjedinjene Države su napravile devet hiperzvučnih testova. U isto vrijeme, Kinezi su učinili stotine”, izjavio je zamjenik zapovjednika Združenog stožera američke vojske. “Dinamika kojim se Kina kreće je zapanjujuća. Dinamika kojom se kreću nadmašit će i Rusiju i Sjedinjene Države ako ne učinimo nešto da to promijenimo”, kazao je američki general.

Ovdje bismo dodali slijedeće: Rusija trenutačno prednjači u razvoju hiperzvučnog oružja i to priznaje i Pentagon, zabrinut sporom reakcijom u razvoju tog naoružanja u SAD-u. Pentagon je nedavno testirao svoju hiperzvučnu raketu brzine oko 5 Macha. Dakle, tek ju testira što znači da će proces do ulaska u operativni sustav vojske još potrajati, pri čemu je brzina spomenute rakete u odnosu one ruske, već operabilne, značajno manja. Štoviše, Rusija je za sada jedina supersila koja je tu novu vrstu naoružanja počela aktivno uvoditi u sastav svojih oružanih snaga, poput spomenutih protubrodskih raketa Cirkon, iako se sada govori kako to isto počinje činiti i Kina.

Kina je prošli tjedan zanijekala testiranje spomenutog hiperzvučnog projektila, nazvavši ga civilnom svemirskom letjelicom, ali najviši američki vojni časnik general Mark Milley u srijedu je dao prvu službenu američku potvrdu o testiranju kineskog hiperzvučnog oružja. Milley je kazao: “Ono što smo vidjeli bio je vrlo značajan događaj testa hiperzvučnog sustava oružja. I to je vrlo zabrinjavajuće.”

I za kraj samo napomena: hiperzvučno oružje opasnije je od sadašnjih nuklearnih raketa kojima raspolažu supersile. To oružje, također, može nositi klasično ili nuklearno bojevo punjenje, ali ono u čemu leži njegova prava opasnost, je „neuhvatljivost“ za postojeće sustave protuzračne obrane zbog goleme startne i manevarske brzine koja višestruko prelazi brzinu zvuka, mogućnosti vrlo niskog leta i visoke preciznosti zbog čega može uništavati odabrane strateške vojne i infrastrukturne ciljeve, kao i strateška zapovjedna mjesta bez nužnih velikih civilnih žrtava i razaranja. Zapravo, prema tvrdnjama brojnih vojnih analitičara, to bi oružje moglo osigurati vojnog pobjednika bez pokretanja sveobuhvatnog nuklearnog rata nakon kojeg pobjednika ne bi niti bilo.

Nadajmo se, ipak, kako se to neće pokušati učiniti i u praksi – u nekontroliranim uvjetima, i da će ostati isključivo na razini simulacija i u svrhu odvraćanja protivnika.

Na našem “Telegram” kanalu možete pratiti naše odabrane najbolje vesti i one koje ne objavljujemo na drugim mrežama. “Telegram morate instalirati na mobilnim telefonima preko Play Prodavnice.  OVDE

Zoran Meter (geopolitika.news)