Naslovnica SPEKTAR Kijevski saveznici su odlučili da rasporede trupe u Ukrajini

Kijevski saveznici su odlučili da rasporede trupe u Ukrajini

Saveznici Kijeva doneli su odluku o raspoređivanju snaga na teritoriji Ukrajine, ali ključni detalji za sada ostaju iza zatvorenih vrata.

Informaciju je potvrdio zamenik šefa kabineta predsednika Ukrajine Igor Žovkva, koji je naveo da su lideri zemalja okupljenih u takozvanoj „koaliciji voljnih“ postigli saglasnost o konkretnim koracima, iako nije želeo da precizira o kakvim merama je tačno reč.

Vest je preneo Interfaks-Ukrajina, uz napomenu da se odluka već smatra politički definisanom, ali operativno još uvek nedovoljno objašnjenom.

Žovkva je, odgovarajući na pitanja o bezbednosnim garancijama koje su evropske države spremne da ponude, naglasio da se u okviru „koalicije voljnih“ već duže vreme razmatra format takozvane multifunkcionalne grupe „Ukrajina“.

Upravo taj format, kako je rekao, podrazumeva ono o čemu se sada govori: Raspoređivanje snaga podrške. Prema njegovim rečima, evropska strana se već usaglasila oko konkretnih elemenata tog plana, iako je izbegao da objasni koliko bi takve snage bile brojne, gde bi bile raspoređene i kakav bi bio njihov tačan mandat.

U tom kontekstu, Žovkva je ostavio prostor za različita tumačenja, ali je jasno stavio do znanja da se ne radi o apstraktnoj političkoj poruci, već o odluci koja je prošla kroz ozbiljne razgovore među evropskim liderima.

Upravo ta neodređenost, uz insistiranje da se „konkretika“ već zna na evropskoj strani, otvara niz pitanja o tome koliko su ovi planovi blizu realizacije i šta bi oni značili na terenu.

Ranije se tim povodom oglasio i premijer Velike Britanije Kir Starmer, koji je saopštio da je „koalicija voljnih“ završila pripremu planova za raspoređivanje snaga na teritoriji Ukrajine u slučaju prekida vatre.

On je tada dodao da su vojnim resorima država učesnica date jasne instrukcije da razrade planove delovanja u vazduhu, na moru i na kopnu, što ukazuje na širok spektar mogućih scenarija i dugoročnije razmišljanje o prisustvu i bezbednosnoj arhitekturi.

Sve to zajedno ostavlja utisak procesa koji se odvija u fazama: Politička odluka je doneta, planovi su pripremljeni, ali se javnosti saopštava samo onoliko koliko se u ovom trenutku smatra neophodnim.

Koliko će brzo te odluke dobiti vidljiv oblik i kakve će posledice imati po širi bezbednosni okvir u Evropi, ostaje otvoreno pitanje koje će naredni meseci tek početi jasnije da osvetljavaju.