Bilo bi dobro da gospodinu Palmeru i američkom ambasadoru u Sarajevu Eriku Nelsonu neko objasni da Hilari Klinton nije izabrana za predsjednicu Amerike, da to nije nikada ni bila, da Bil Klinton nema političke pozicije i da neka obećanja koja su Amerikanci dali 1995. godine Aliji Izetbegoviću već odavno ne važe.
Rekavši ovo za TV Pink, ekspert za bezbednost DŽevad Galijašević je naveo da je Ričard Holbruk 1995, pred Dejtonski sporazum, štošta obećao Aliji Izetbegoviću i da je to i sam Bil Klinton potvrdio. Pa nastavio:
„Ali, već u januaru i februaru 1996. smo imali prisilnu intervenciju američkih snaga u jednom terorističkom kampu, u Pogorelci, u kome su uhapšeni iranski instruktori nakon čega su smijenjeni Izetbegovićev ministar odbrane, Hasan Čengić, i ministar policije Bakir Alispahić. Imali smo i osvetu bosanskih mudžahedina Amerikancima.
Te godine je napadnut kamp američke vojske u Daharanu, a organizaciju napada je izveo prvi komandant mudžahedina u Bosni Abu Abdel Azis-Barbarosa. Pa smo ponovo 1997. imali napad na američke snage – na američki razarač USS Kol koji je organizovao njihov dugogodišnji i posljednji komandant Abu-Mali. Pa je tu i učešće 1998. i 1999. u Dar es Salamu i Najrobiju. A tu je, naravno, 11. septembar 2001. godine.
Poslije 11. septembra i uloge Aktivne islamske omladine u tom napadu, ona je zabranjena kao organizacija. Ona je bila podmladak SDA, zbog čega je Alija Izetbegović naprasno smijenjen (u roku od tri mjeseca) i sa pozicije člana Predsjedništva BiH i sa mjesta predsjednika SDA i zauvijek udaljen iz političkog života.
Poslije 11. septembra su kažnjavani u Hagu Izetbegovićevi generali, komandanti armije Rasim Delić, načelnik Generalštaba Enver Hadžihasanović, komandant 7. muslimanske – pukovnik Kubura.
Dakle, poslije 11. sptembra ta obećanja više ne važe i Metju Palmer bi morao znati da je najveći problem za EU upravo muslimanska država (u BiH).
Manji je problem priznati proširenje granica Srbije, Hrvatske, Albanije. Ali stvoriti Muslimansku državu na jednom prostoru koji je pokazao sklonost ka islamističkom djelovanju, ka djelovanju u okviru Muslimanskog bratstva, ka zaštiti – i obavještajnoj i svakoj drugoj – prema Al Kaidi i Islamskoj državi i odlascima na strano ratište i džihadističkom ratovanju, e – to se ne može dogoditi!
Vjerujem da upravo u tom smislu idu inicijative iz zemlja EU: NJemačke, možda iz Velike Britanije – koja ima tu i svoje interese i, djelimično, iz Italije.
To je diplomatska akcija ispipavanja pulsa na određenom terenu, ali bez odgovornosti.
Puštate neke neformalne ideje, ne snosite nikakvu odgovornost jer istovremeno sumnjate u postojanje vlastitog autoriteta.
EU više nije tako privlačno mjesto. NJemačka ekonomija i finansije više nisu na nivou jedne supersile sposobne da obogati, a ne samo da integriše region.
Sloboda putovanja i sve one priče i fraze o velikoj mirovnoj operaciji i ujedinjenju megadržave – to više ne izgleda tako u ovoj pandemiji.
Svako se brine o sebi i ima svoje probleme.
U tom smislu, u Sarajevo treba poslati poruku: prošlo je vrijeme Bila Klintona, američka obećanja su davno prestala da važe, EU želi stabilnost na svojim granicama, Srbija i Hrvatska idu dalje – one se brinu o svojim problemima i ne vidim ozbiljnije debate ni u Beogradu ni u Zagrebu oko ovih non-pejpera.
Bakir Izetbegović je ratno-huškački političar. NJegova izjava o „genocidašima “ nije incident nego programska platforma SDA.
Ta izjava i non-pejperi ukazuju na nekoliko stvari.
Prvo, cilj diplomatske akcije je doći do priznanja Kosova. Drugo je da treba pokrenuti proces revizije Dejtonskog sporazuma na štetu Republike Srpske u pravcu unitarizacije. To potvrđuje i ono što je američki ambasador Erik Nelson napisao na svom blogu, prije dva dana, nazivajući Dejtonski sporazum retrogradnim.
Međutim, koji su aduti američke vlade i EU kada žele realizovati ove ideje, koji su to aduti Bakira Izetbegovića kada prijeti, a navodno nema ni oružje, ni tehniku ni vojsku koja bi pravila ratne sukobe? Mislim da je to, prije svega, u nerazumijevanju sistema vlasti unutar BiH.
Republika Srpska ima politiku koju formuliše u okviru svojih institucija – Narodne Skupštine, Vlade i preko predsjednika Republike Srpske. Tu politiku sprovodi član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda.
Ali, sa druge strane, na zajedničkom nivou postoji ozbiljan kapacitet vlasti koji su stvorili visoki predstavnici.
Vlast u Sarajevu ne sprovodi nacionalnu politiku, niti stavove institucija Republike Srpske. U Sarajevu, u ovom momentu, ni predsjednik Dodik ni predsjednica Cvijanović ne mogu uticati na to šta će raditi supruga Mirka Šarovića u Narodnoj banci, šta će raditi pripadnik PDP-a Trifko Buha kao zamjenik Osmana Mehmedovića Osmice u Obavještajnoj službi, šta će raditi Simeunovićka u Visokom sudskom tužilačkom savjetu ili šta će raditi tri strane sudije u Ustavnom sudu, šta će raditi Tužilaštvo ili sud.
Čak, u preko 50 državnih agencija u Sarajevu su zadržani partneri Bakira Izetbegovića u vidu kadrova SDS i PDP.
Na te ljude ni nacionalna politika Republike Srpske ni institucije RS nemaju nikakav uticaj. Oni ne učestvuju u sprovođenju politike koja se formuliše u Banjaluci.
Oni vode svoje privatne pregovore sa Izetbegovićem koji ih čuva u zajedničkim institucijama.
U tom pravcu treba posmatrati proces iza kojih stoje Amerikanci, a to je da tri bošnjačke stranke u Sarajevu nastupe na izborima zajedno sa SDS, PDP i DNS i da sruše nacionalnu politiku Republike Srpske.
To je ključni adut – nejedinstvo u sferi institucija i sprovođenja nacionalne politike, koje traje od 2015, a ne od juče.
Borba će se voditi i u institucijama Republike Srpske, uz korišćenje ovih ljudi koji razaraju zajedničku politiku koja se formuliše u Banjaluci“.
