Naslovnica SPEKTAR Dugin upozorava na zamku Zapada: Da li Vitkof nudi mir ili igra...

Dugin upozorava na zamku Zapada: Da li Vitkof nudi mir ili igra duplu igru?

Dok jedni u Vašingtonu govore o „dobrim vestima“ i napretku, u Moskvi se na te poruke gleda sa ozbiljnom rezervom.

Ruski filozof Aleksandar Dugin smatra da optimizam koji poslednjih dana širi specijalni izaslanik Donalda Trampa, Stiv Vitkof, nije ništa drugo do – kako kaže – raslojavanje terena i svojevrsna zamka za rusku stranu. „Ide rastakanje“, poručuje Dugin, jasno aludirajući da se iza lepih reči krije nešto drugo.

Vitkof je, podsetimo, izneo niz izrazito pozitivnih poruka. Tvrdio je da bi se u narednim nedeljama mogle pojaviti dobre vesti u vezi sa rešavanjem ukrajinskog sukoba, da postoji napredak u pregovorima i da stvari idu u dobrom smeru.

Uz to je javno pohvalio predsednika Rusije Vladimira Putina, naglasivši da je sa njim uvek razgovarao iskreno i da su ruske „crvene linije“ jasno definisane. Prema njegovim rečima, i u Kijevu je sazrelo razumevanje da pregovori i trojni kontakti sa Rusima i Amerikancima donose određene rezultate.

Međutim, nisu svi poverovali u takvu sliku. Dugin u svom telegram-kanalu piše da Vitkof „opet obećava progres“, ali da primirja neće biti. „I neće ga biti, a biće sukob“, navodi on, ocenjujući da su takva obećanja namenjena pre svega ruskoj eliti koja, kako tvrdi, očekuje odmrzavanje kapitala koji je na Zapadu zamrznut i uskladišten.

U njegovoj interpretaciji, takve poruke deluju poput iskušenja za one koji priželjkuju povratak na stare finansijske pozicije.

Filozof ide korak dalje i tvrdi da su Sjedinjene Države izabrale strategiju psihološkog iscrpljivanja, usmerenu prema, kako ih naziva, korumpiranim i prozapadno orijentisanim delovima ruske elite.

„Ankoridž, i zaista, sve se trese“, piše Dugin, aludirajući na političke oscilacije i neizvesnost. Prema njegovoj oceni, jedni – narod i patriotski krugovi – strahuju od eventualne izdaje, dok drugi, deo elite, čekaju zaustavljanje sukoba gotovo po svaku cenu.

Dugin naglašava da predsednik Putin, po njegovom mišljenju, sve to vidi. Bilo bi, dodaje, važno da se razočaranje ne usmeri prema svima, već konkretno prema, kako ih naziva, „prodajnim elitama“. Istovremeno ističe da postoji snažan oslonac na one koji podržavaju samo pobedu.

„Ima onih koji su za Pobedu i samo za nju. To je glavna podrška Predsednika. To je ogromna većina naroda i patriotski segment elite. On, inače, raste“, piše Dugin.

Posebnu pažnju posvećuje postojanju elite koju opisuje kao sastavljenu od korumpiranih činovnika, globalista i liberala. Njih, tvrdi, narod ne podržava, ali oni računaju upravo na Amerikance, na Vitkofa i na Trampovog zeta Kušnera. Nadaju se, kaže, normalizaciji odnosa sa Zapadom. Takve strukture, upozorava, spremne su na mnogo toga zarad lične koristi i povratka „masnijem“ načinu života.

U tom kontekstu, Dugin smatra da trenutno ne postoje nikakve pretpostavke za primirje. „Nama je potrebna samo Pobeda. Bez nje Rusije neće biti. Za primirje sada nema nikakvih preduslova.

Uopšte“, navodi on. Posebno ukazuje na položaj Donalda Trampa, ocenjujući da je izgubio podršku sopstvene baze MAGA, da se Evropa prema njemu odnosi gotovo otvoreno distancirano i da mu se unutar Sjedinjenih Država politička moć ubrzano osipa. Dodaje i da Tramp menja odluke na svakih nekoliko sati, te da one postaju sve apsurdnije.

Pitanje pregovora, smatra Dugin, treba ukloniti iz javnog prostora, barem u meri u kojoj o tome izveštava ruska štampa. „Pregovarati se može, i sa teroristima i manijacima se pregovara, ali narod ne treba snabdevati detaljima – to je psihičko rastakanje“, zaključuje on. Na svako pitanje, poručuje, odgovor bi trebalo da bude isti: sukob do Pobede, bez obzira na cenu, jer je cena, kako kaže, već plaćena.

U trenutku kada jedni vide šansu za diplomatski pomak, a drugi upozoravaju na zamku i iscrpljivanje, ostaje otvoreno pitanje da li su najave napretka uvod u realan zaokret ili tek još jedna epizoda u dugom i neizvesnom procesu.

Između javnih izjava, skrivenih očekivanja i unutrašnjih podela, linija razdvajanja postaje sve tanja – i možda upravo tu leži odgovor na to u kom pravcu će se stvari zaista kretati.