Piše: Nenad Kecmanović
Moral odavno ne cvjeta na polju politike, ali Mesićev bezobrazluk se čak i danas rijetko sreće
„Predstavnike BiH – koji ne priznaju državu – treba isključiti iz političkog života. A imamo u Bosni i onih koji ne žele ulazak u EU, nego ne žele ostati ni u BiH. Oni nisu na vrijeme isključeni iz političkog života BiH. Svako onaj ko ne priznaje BiH po logici stvari ne može predstavljati BiH ni kao cjelinu ni kao dijelove. Kako bi bilo da se neko kandiduje za rukometnu reprezentacju, a da loptu hvata nogom. Ako se ne uklapa u sistem, ne može ga predstavljati, ali nažalost toga ima u BiH“.
[adsenseyu1]
Ovo je izjava koju je na TV N1 dao jedan gost Sarajevo Business Forum-a. Pogodite tko? Nećete vjerovati, ali to je onaj isti bivši hrvatski političar koji je bio posljednji predsjednik SFRJ i po sopstvenom priznanju radio na njenom rasturanju, te po povratku u Zagreb pred Hrvatskim saborom trijumfalno saopštio da je izvršio svoju misiju u Beogradu i da Jugoslavija više ne postoji.
OBNOVOVITELj STAROG BRATSTVA
Moral odavno ne cvjeta na polju politike, ali bezobrazluk Stjepana Mesića čak i danas se rijetko susreće i prava je sreća što Stipu više ni kod kuće niko ništa ne pita. Tokom secesionističkog rata u Hrvatskoj Mesić je u zagrebačkim medijima iz dana u dan prizivao rat u BiH. Tuđmanu je trebalo da liniju fronta protiv JNA razvuče preko Save i da u rat gurne slabo naoružane Muslimane kao topovsko meso. Stipe je u svojim najboljim HDZ-ovskim danima uspješno obavio ovaj vrhovnikov zadatak i obnovio bratstvo po oružju šahovnice i polumjeseca skovano još za vrijeme NDH.
Istina, Muslimana, tj. Bošnjaka, izginulo je bar dva-tri puta više nego Hrvata u BiH, ali žrtve su valjda vrijedile pet kantona na 25 odsto teritorije, pa Mesića na Baščaršiji i danas dočekuju kao velikog prijatelja Bošnjaka i Bosne. Veliki bosnoljub Mesić voli u Sarajevu da priča kako se sa Tuđmanom razišao zbog njegove antibosanske politike. Istina je, međutim, da je hrvatski vrhovnik igrao na dvije jednako i antibosanske i antimuslimanske politike.
Jednu je personifikovao tvorac Herceg-Bosne Mate Boban, koji je stolovao u Grudama, a drugu deklarativno probosansku Stjepan Kljujić, koji je sjedio u Predsjedništvu BiH u Sarajevu. Mesić je podržavao ovu potonju, ali sa vojno-strateškom argumentacijom da BiH treba sačuvati kao tampon-zonu prema uvijek opasnoj Srbiji, sa Muslimanima kao na Drini isturenim graničarima prema ekspanzionističkim i ratobornim Srbima.
Ta orijentacija je pod američko-njemačkim pritiskom privremeno pobijedila i bez Stjepana Mesića (Vašingtonski sporazum), ali su je zapadni Hercegovci osnovano vezali za njega. Nevoljko su se odrekli Herceg-Bosne, a on ih je kao primitivne i agresivne bjeločarapane listom potisnuo sa utješnih funkcija u Zagrebu. Uzajamni animozitet je toliko narastao da su tokom njegova dva mandata zapadni Hercegovci vraćali domovnice i putovnice dobijene u Zagrebu, uz objašnjenje da je „Hrvatska više zainteresovana za uspjeh turističke sezone na Jadranu nego za sudbinu braće u BiH“.
Mesić se, opet, tokom osam godina predsjednikovanja nije usudio da posjeti prvoborce HVO-a u „Herceg-Bosni“ koji su više izginuli za „lijepu našu“ Hrvatsku nego za zavičajne Grude, Lišticu i Ljubuški. Svakako više nego Zagorci i Istrani, zajedno. Mesićeva mržnja prema srpskoj tvorevini Jugoslaviji i Srbiji logično se protegla i na Srpsku.
[adsenseyu4]
Tokom dvije decenije od završetka građanskog rata u BiH on, i kao već odavno umirovljeni predsjednik, malo-malo pa zaprijeti da će ukoliko RS i samo pokuša da se odvoji od BiH, hrvatske postrojbe upasti preko Save i presjeći je kod Brčkog. Dakle, kada je on Hrvatsku otrgao od SFRJ, to je bio nacionalno-patriotski čin, a kada Dodik pomene da RS nema ništa od BiH i da će na dalju reviziju Dejtona odgovoriti referendumom o osamostaljenju onda je Stipe čak spreman da oružano interveniše u drugoj državi u prilog nepovredivosti njenih granica i zaštite bošnjačkih interesa.
Zaboravlja da legalitet tom činu može dati samo poziv Predsjedništva BiH uz konsenzus sva tri člana. Mesić je jedan od onih koji žarko žele da BiH bude „normalna jedinstvena država“ iako takva nit’ je bila niti može biti. Valjda je zato uvijek rado pozvan da nešto prozbori o BiH u muslimanskom Sarajevu. Odavno daleko od vlasti i politike u svojoj zemlji, te medijski nezanimljiv komentator o lokalnim zbivanjima, Mesić se oglašava isključivo povodom događaja u Bosni, i to onda kada Zagreb hoće da nešto zagladi u sve gorim bošnjačko-hrvatskim odnosima u zajedničkom entitetu.
U te svrhe je najefikasnije udariti na Srpsku i Srbe kao zajedničkog dušmanina. A penzionerski dokonom bosnoljubu nije teško ni da skokne do Sarajeva i da se na Baščaršiji osjeti kao u državničkim danima. Dočekaju ga, smjeste, napoje i nahrane kao najrođenijeg i još ga prošetaju uskim ulicama oko Begove džamije, gdje srdačno otpozdravlja oduševljenim domaćinima kao da je u zvaničnoj posjeti. Usput Stjepan-Stipe u visokoj pratnji Stjepana-Pepija (Kljujića) svrati i na tucanu kahvu kod Dibeka, na ćevape kod Čengića, na mezetluke i jemeke prekoputa kod Pašića. A onda navru sentimentalne uspomene na pokojne prijatelje, poput Keme (Kemal Monteno), Kinđeta (Mirza Delibašić) i Pimpeka (Davorin Popović).
Okupljeni mahalaši svršavaju od sreće što europejac Stipe voli sve što vole Mladi muslimani. I pri tom i ne pomišljaju da ih Stipe kao „hrvatsko cvijeće“ možda ponovo sprema za istočni front, sada u postrojbama NATO-a. Nadmeni i agresivni Tuđman je vrijeđao Izetbegovića da „Hrvati imaju europsku zadaću da civiliziraju i kultiviraju muslimane“. I Mesić misli da im to nedostaje, ali da je baš to dobra pretpostavka za manipuliranje priprostim Bosancima.
„PENICILIN ŠIROKOG SPEKTRA“
Ne zovu ga džaba „penicilin širokog spektra“ za muslimane, Muslimane, Bošnjake, Bosance i sl. Najzad, ostaje pitanje na koga je sve Mesić mislio kada je optužio „one koji su nelojalni BiH, a hoće da je predstavljaju“. Nije prozvao svog „omiljenog“ Dodika, kao što to inače čini, a rekao je i u množini? Pogađamo da je, pored Dodika, imao na nišanu i Čovića.
Njih dvojica su vjerovatni kandidati za Predsjedništvo BiH, a obojica više drže do Srpske i „Herceg Bosne“ nego do „beiha“ okvira. Nije baš da hoće da razbiju BiH, kao što je Mesić razbijao SFRJ, ali zaista hoće ravnopravnost tri konstitutivna naroda, hoće minimalne nadležnosti zajedničkih organa u Sarajevu i redukciju Savjeta ministara na svega tri resora, kako je i bilo predviđeno Ustavom, odnosno Aneksom 4 izvornog Dejtonskog sporazuma.
Čović ga posebno ljuti što traži da hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH biraju Hrvati, a ne Bošnjaci, što podsjeća Zagreb da su se Hrvati u BiH Vašingtonskim sporazumom odrekli Herceg Bosne iliti trećeg entiteta, uz kompenzaciju da će Federacija BiH ući u konfederaciju sa Hrvatskom itd, itd. Ukratko, bjeločarapani su godinama strpljivo hodali na prstima da ne bi pokvarili puzanje matice ka Briselu i sada su u centralu HDZ-a došli po svoje da poremete jutarnju kavicu u purgera Stjepana u zagrebačkoj „Espalanadi“.
[adsenseyu1]
Mesić mrzi Srbe, što i nije neobično s obzirom na njegov politički bekgraund. Herceg-Bosance voli, ali samo kada ginu za „lijepu našu“. A najviše voli Bošnjake da vuče za nos. Priča im njihovom uhu toliko milozvučnu priču da Dodik i Čović ne mogu da predstavljaju BiH koju ne priznaju, da Bošnjaci u ekstazi zaborave – ako iko iskustveno zna da se može biti na čelu države, a ne samo je nepriznavati nego i rušiti – da je to onda Mesić.
Ima neke dosljednosti u njegovom ponašanju: uvijek zastupa ono što zapovijede stranci tj. evro-američki integratori BiH, a što oni imaju dvostruke standarde, nije njegovo da se pita. On ne može da shvati da neko može da bude nezainteresovan za EU („A imamo u Bosni i onih koji ne žele ulazak u EU…“) jer je njegov neostvareni životni san bio da prijem Hrvatske dočeka u predsjedničkom mandatu. Netačno, i Dodik i Čović se eksplicite zalažu prijem BiH u EU, ali to uzimaju za ozbiljno taman toliko koliko i Junker, Makron i bratija.
U znak priznanja za odanost globalnim moćnicima, Mesića su po isteku mandata pozvali na tradicionalni novogodišnji koncert u Bečkoj operi. Ozareno Mesićevo lice u loži među domaćim stalnim zvanicama podsjećalo je na likove iz Krležine porodice Glembajevih. O karakteru Stjepana Mesića možda ipak najbolje svjedoči reakacija na zakašnjelo otkriće njegovog proustaškog govora hrvatskoj dijaspori u Australiji s početka ’90-ih.
Stipica se iskreno izvinio, objasnio da je to bio predizborni motivacioni govor i rekao da neće nikad više. To je onaj moralni profil koji kada ga kritikuješ zbog neke svinjarije, on se ne brani, nego kaže da sam sebi više zamjera nego što može bilo ko drugi. Tako ispadne da bi kritičar trebalo još da ga tješi kako od silnog kajanja ne bi izvršio harakiri.
Na srpskom (srpskorvatskom, hrvatskosrpskom, hrvatskom, bosanskom) jeziku taj tip čovjeka se definiše jednom riječju koja ima pet slova, počinje sa „p“, završava sa „a“. A srednje slovo je „z“.
(Sveosrpskoj.com, Standard.rs)
[adsenseyu6][adsenseyu5]
