Naslovnica SPEKTAR Tužba protiv NATO – Odštete na dugom štapu

Tužba protiv NATO – Odštete na dugom štapu

Dok sve više državljana članica NATO-a dobija odštete zbog obolevanja od kancera, kao posledice izlaganja osiromašenom uranijumu bačenom tokom bombardovanja SRJ, naši građani, za sada, tužbe pokreću pred domaćim sudovima u nadi da će te presude priznati i sudovi zemalja Alijanse

Već dvadeset godina Srbija se podseća na žrtve i ogromnu materijalnu štetu prouzrokovanu agresijom NATO-a. Nižu se podaci o porastu broja obolelih od raka, što se povezuje s delovanjem osiromašenog uranijuma i drugih toksičnih supstanci koje su usled bombardovanja dospele u vazduh, zemlju, vodu i hranu.

A do dana današnjeg nijedan građanin naše zemlje nije dobio odštetu zbog bolesti niti zbog smrti najbližih. Nijedan takav postupak dosad nije bio ni pokrenut.

SMRT ZASTAVNIKA DIJANE

Nedavna smrt italijanskog vojnika, nekadašnjeg pripadnika NATO snaga na KiM, zastavnika Marka Dijane, koji se godinama borio za istinu o posledicama osiromašenog uranijuma po zdravlje, ponovo je ovu temu dovela u središte pažnje.

Dijana, bivši pripadnik italijanske vojske, umro je u 50. godini života, podlegavši raku limfnog sistema, bolesti koja se dovodi u vezu sa osiromašenim uranijumom i vojnom službom. Upravo je njegova smrt otvorila pitanje dokle se stiglo u Srbiji sa istragom o efektima korišćenja ovakve municije po zdravlje i životnu sredinu.

Trebalo je da prođu skoro dve decenije pa da se u Srbiji s mrtve tačke pokrene inicijativa naučnika i stručnjaka iz različitih oblasti kako bi se konačno utvrdile sve činjenice o posledicama NATO agresije.

U tu svrhu je pre dve godine formirano Koordinaciono telo i nacionalna laboratorija za naučno istraživanje posledica NATO bombardovanja, kako bi se konačno utvrdile uzročno-posledične veze ove agresije i naglog porasta malignih bolesti, na šta upozoravaju mnogi eminentni stručnjaci kod nas i u svetu.

Istovremeno je formirana i parlamentarna Komisija za istragu posledica NATO bombardovanja po zdravlje građana Srbije, čiji mandat je upravo istekao. Po rečima njenog predsednika Darka Laketića, izveštaj Komisije je napisan i treba da bude predstavljen za mesec dana, dok dalji potezi zavise od države.

PET PILOT-TUŽBI

Ujedno, prenose „Novosti“, do kraja meseca prvih pet pilot-tužbi protiv članica NATO snaga s odštetnim zahtevima biće podneto višim sudovima u našoj zemlji.

Tim povodom je ovih dana u Nišu boravio italijanski advokat Anđelo Fjore Tartalja kako bi pomogao srpskom kolegi Srđanu Aleksiću. Oni će finalizovati tužbe protiv članica Alijanse zbog ugrožavanja zdravlja i života ljudi, i životne sredine, tokom bombardovanja 1999. godine.

Tartalja je, inače, pred italijanskim pravosuđem dobio više od 170 presuda u korist vojnika iz mirovnih misija na teritoriji bivše Jugoslavije koji su oboleli od kancera, a neki od njih i umrli.

Prema organizaciji Vojna opservatorija, u Italiji se, od devedesetih do danas, razbolelo od kancerogenih oboljenja 7.500 vojnika koji su učestvovali u vojnim misijama u ratnim zonama, a 366 je preminulo.

Ovakve slučajeve u Italiji zovu „Balkanski sindrom“. Prvi oboleli pojavili su se 2001. godine, nakon što su se kući vratili vojnici koji su bili u misijama u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Sudovi širom Italije potvrdili su da postoji veza između njihovih oboljenja i boravka na bombardovanoj teritoriji.

„Tužbe ćemo podneti u Nišu, Vranju, Kragujevcu, Beogradu i Novom Sadu“, rekao je Aleksić za „Novosti“, a tužitelji su nekadašnji rezervisti, oficiri, policajci na dužnosti na KiM i civili.

Svi su oboleli od karcinoma, a za vreme NATO bombardovanja bili su na KiM ili u Vranju. „Izabrali smo slučajeve koji su identični onima koje je kolega Tartalja u Italiji dobio“, reći će Aleksić, uz napomenu da će uz pilot-tužbe biti dostavljeni i medicinski dokazi da je uzročnik bolesti osiromašeni uranijum.

U međuvremenu, Aleksić je podneo Komisiji za zaštitu ljudskih prava i okolinu UN i oko 1.000 predstavki naših građana. Zatraženo je da UN pošalju dva nezavisna istraživača za zaštitu životne sredine i ljudskih prava. Odgovora, međutim, još nema.

Italijanski advokat Tartalja uspeo je da dokaže prisustvo teških metala kod obolelih, a u tome su mu pomogli veštačenja Univerzitetske klinike „Sapijenca“ u Rimu, Instituta za nanotehnologije u Milanu i Univerziteta u Torinu.

Pošto naš Zakon o parničnom postupku dozvoljava veštačenje iz inostranstva, u ovim slučajevima biće angažovani italijanski onkolozi koji su već veštačili za italijanske vojnike.

NAKNADA ŠTETE

Niški advokat Aleksić objašnjava da su se opredelili za srpsko pravosuđe zbog velikih parničnih troškova u inostranstvu, ali i zato što se strani sudovi mogu oglasiti nenadležnim jer tužitelji nisu njihovi državljani. Ako presude našeg suda budu u korist obolelih, da bi došlo do naknade, moraće da ih priznaju zemlje članice NATO-a.

Korisni u svakom slučaju mogu da budu odštetni zahtevi koji se vode u članicama NATO-a. Italija je obeštetila svoje vojnike koji su boravili na Kosovu u vremenu posle agresije NATO-a na SRJ, jer su po povratku kući oboleli od karcinoma i zbog toga su tužili svoju državu.

Takođe, tri vojnika Velike Britanije pokrenula su spor i na prvom stepenu dobila presudu u svoju korist, a oni su samo utovarivali municiju s osiromašenim uranijumom i oboleli.

I oko 220 nemačkih vojnika koji su službovali u okviru NATO-a na Balkanu ponovo je zatražilo odštetu od svoje države zbog izlaganja osiromašenom uranijumu.

Tu bi značajnu ulogu imao sudski precedent, odnosno sudska presuda kojom je odlučeno o konkretnom predmetu, a koja istovremeno obavezuje sudove na jednako postupanje u budućim novim predmetima iste sadržine. To bi važilo i za naše građane, pod uslovom da se sudovi tih zemalja ne oglase nenadležnim, kako je to već naslutio advokat Aleksić.

POLITIKA JAČA OD PRAVA

Iako je i pre 20 godina, kao i danas, jasno da nije bilo pravnog osnova za agresiju i da je reč o zločinu, nijedan čelnik NATO-a nije po tom osnovu krivično odgovarao.

Doduše, bilo je i tužbi i presuda, ali je politika bila jača od prava, pa smo mi, po običaju, vukli poteze na sopstvenu štetu.

Ako se vratimo u 2000. godinu, podsetićemo se i da su predsednik SAD Bil Klinton, državna sekretarka SAD Madlen Olbrajt, britanski premijer Toni Bler, francuski predsednik Žak Širak, nemački kancelar Gerhard Šreder i još devet čelnika NATO-a i zemalja koje su učestvovale u bombardovanju SR Jugoslavije, zbog krivičnog dela podsticanja na agresivni rat, povrede teritorijalnog integriteta, pokušaja ubistva najviših državnih funkcionera, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i upotrebe nedozvoljenih sredstava borbe, osuđeni u Okružnom sudu u Beogradu na po 20 godina zatvora.

Nedugo posle 5. oktobra 2000, a na insistiranje zapadnih funkcionera koji zbog te presude nisu želeli da dolaze u Srbiju, Vrhovni sud je tu presudu ukinuo i vratio Okružnom sudu na ponovno odlučivanje, čije tužilaštvo je od pet tačaka optužnice odustalo od četiri i ostalo samo pri gonjenju za krivično delo povrede teritorijalnog integriteta.

Kako su i dalje naši pravosudni organi optužene visoke zvaničnike teretili za krivično delo za povredu teritorijalnog suvereniteta, po Krivičnom zakoniku SR Jugoslavije taj predmet je prepušten Vojnom sudu, koji je poslednjeg dana 2004. godine ukida, pa se taj predmet na osnovu Zakona o preuzimanju nadležnosti vojnih sudova ponovo našao u nadležnosti Okružnog suda.

Od tada mu se gubi svaki trag i, s obzirom na to da za delo povrede teritorijalnog integriteta posle 20 godina nastupa apsolutna zastarelost, za razliku od ostalih dela od kojih se odustalo, sada ga je izlišno i tražiti.

Treba reći da je, pod političkim pritiskom, i Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju odustao od gonjenja članica NATO-a za zločine počinjene tokom bombardovanja 1999. godine iako je prema svom statutu u vreme NATO agresije protiv SRJ bio nadležan za sve zločine izvršene u to vreme na teritoriji biše Jugoslavije. Nezavisno od toga ko ih je počinio, dakle i za zločine NATO snaga.

Tom prilikom se nije ulazilo u pitanje odgovornosti za agresiju, jer ona, kao što je poznato, nije uključena u krug krivičnih dela iz stvarne nadležnosti Tribunala, kao ni u druga gruba kršenja međunarodnog prava, pa čak ni o civilnim žrtvama koje se obično cinično definišu kao „kolateralna šteta“.

CRNA STATISTIKA

Posledice bombardovanja osećaju se i danas u vidu zdravstvenih i ekoloških problema, a prema nekim procenama UN, u Srbiji će od raka najverovatnije oboleti i umreti oko 200.000 ljudi, a na KiM između 750.000 i 800.000. Naš čuveni onkolog Slobodan Čikarić procenio je da je u Srbiji od posledica bombardovanja već obolelo više od 50.000 ljudi, a da će ova, 2020. godina, nažalost, biti najcrnja u ovoj statistici.

NATO je, u početku, čak negirao da je koristio projektile sa osiromašenim uranijumom, da bi to kasnije priznao, ali istovremeno i demantovao da su njihova punjenja opasna po zdravlje ljudi i životnu okolinu (pošto je uvideo da to može „debelo“ koštati američku državnu kasu).

NATO propaganda je uspevala, naročito kroz zapadne mejnstrim medije, da podatke i tvrdnje o pogubnosti osiromašenog uranijuma omalovaži ili jednostavno ukloni iz fokusa javnosti. U tome je često imao i ovde pomagače i bukače, koji bi na svaki pomen tragičnih posledica korišćenja ovog oružja pokušavali da te tvrdnje obesmisle i prikažu ih kao teoriju zavere.

Jedan od najglasnijih zagovornika stava da „u Srbiji nema povećanog obolevanja od raka“, te da ga „osiromašeni uranijum ne izaziva“ je Zoran Radovanović, epidemiolog i predsednik Etičkog komiteta Srpskog lekarskog društva. On smatra da su oni koji „štetne efekte osiromašenog uranijuma preuveličavaju do besmisla“ zapravo „neznalice i prevaranti“.

Radovanović, koji je kao epidemiolog proteklih meseci oštro kritikovao vlast za rasplamsavanje virusa korona, za svoje tvrdnje se najviše poziva na Svetsku zdravstvenu organizaciju (SZO) i njen izveštaj iz 2001. godine – iako je iz izveštaja o osiromašenom uranijumu SZO izbacila nalaze dr Kejta Baverštoka da je oružje sa ovim materijalom kancerogeno i genotoksično, o čemu je u više navrata pisano, pa je dakle bilo poznato i dr Radovanoviću.

Naučni nalaz o genotoksičnosti bio je 2001. godine nešto sasvim novo. Iako to na prvi pogled deluje iznenađujuće, Baverštokovo istraživanje oslanjalo se na rezultate istraživanja dr Aleksandre Miler iz Radiološke laboratorije Ministarstva odbrane SAD, u koje je imao uvid i koje je nedvosmisleno pokazalo genotoskičnost osiromašenog uranijuma.

Dr Baverštok ne samo da 2001. svoje nalaze nije mogao da unese u monografiju o osiromašenom uranijumu, u čijem se uredničkom rukovodstvu nalazio, već mu je SZO, kao svom zaposlenom, zabranila da ih objavi i na bilo kom drugom mestu.

Baverštok je izneo uverenje da su SAD uticale da njegovi izveštaji budu cenzurisani i da je odluka o tome došla s vrha organizacije, od tadašnje generalne direktorke SZO dr Gro Harlem Bruntland, bivše predsednice vlade Norveške.

Ipak, za neke paradokse smo i sami krivi. Počev od ambivalentnog odnosa sa NATO-om. Dok država i vlasti koje su se smenjivale od 2000. godine produbljuju dugogodišnju saradnju s Alijansom, njena popularnost u narodu nikada nije bila manja.

A pitanje je i kako mislimo da tužimo Zapad za nanetu štetu a da svoju ekonomiju guramo u ruke onih koji su nas bombardovali. Na ova pitanja (još) nema odgovora.

(Pečat)