Izgubio je život ali mu je dat nov – Nije želeo da se vrati na ovu stranu zbog onog što je video tamo …

Dogodilo se to pre više od 35 godina. Dosta davno, ali očevidac se seća svega kao da je bilo juče. Mladi momak je upravo završio srednju školu, u malom selu.

Imao je još godinu dana do vojske, pa je razmišljao gde bi do tada mogao da radi. S obzirom da se radilo samo o godinu dana, nije mu bio toliko važan opis posla.

Nadležnosti koje su mu dodeljene nisu bile složene. Sa iskusnim mehaničarem popravljao je oštećenja telefonskih linija i alarma na železnici. Svakodnevno je morao da se penje po banderama koristeći posebne uređaje u obliku gvozdenih kandži.

Njegov kolega Ivan je tada imao 40 godina. Profesionalac u svom poslu. Mehaničar sa 20 godina iskustva.

Tog dana su ponovo izašli na teren. Sve je bilo kao i obično. Ivan se popeo. Brzo je sve popravljeno i već su se pripremali za polazak.

Tada im je prišla jedna baka koju su poznavali. U blizini njene kuće, žica na koju je bila povezana njena kuća – izgorela je.

Drugi dan je bez struje. Električari se nisu odazivali na njene pozive, pa ih je zamolila da joj pomognu. Ljubazno su joj objasnili da ne rade sa visokim naponom. Spustila je glavu i ogorčeno krenula prema kući.

Ivan ju je ipak zaustavio i rekao da će doći da reše problem. Brzo se popeo na banderu i nešto uvrnuo.

Njegovom mlađem pomoćniku nešto je odvuklo pažnju na trenutak, a kad se okrenuo, Ivanovo telo je već visilo na sigurnosnom pojasu. Počeo je da viče i doziva pomoć! Dotrčali su ljudi. Neko je pozvao hitnu pomoć. Generalno, brza reakcija ljudi spasila mu je život. 

Posle par dana, počeo je da se oporavlja i mladić je otišao u bolnicu da ga poseti. Ivan je napravio ljutitu grimasu kada ga je video. Sa vrata je počeo da mu zamera što je okupio ljude koji su ga brzo spustili na zemlju. Mladić nije mogao da razume zašto to govori, sve dok se Ivan nije smirio i ispričao mu kroz šta je prošao.

Dok je bio na banderi, slučajno je uhvatio izolator na kojem je bila žica pod naponom. Celo telo mu se opustilo u deliću sekunde. Nije izgubio svest, ali nije mogao da pomeri ni ruku ni prst. Onda je osetio kao da ga je neko snažnim pokretom istresao iz njegovog sopstvenog tela.

Sa strane uopšte nije video kako mu telo visi. Uopšte ništa nije video. Samo je osećao da pada strašnom brzinom. Činilo se da će da padne na zemlju i sruši se.

Ali zemlje nije bilo. Senzacije su bile stvarne i emotivne. Hteo je da vrisne. Odjednom nastaje bljesak i tišina. Kretanje se usporilo i pred njegovim pogledom otvorila se stravična slika. Ispod su bili ljudi u plamenu. Njihove usne su se otvarale, ali nisu ispuštale zvuk. Upao je u ovu tihu noćnu moru i bio je siguran da će završiti u paklu.

Ali kretanje se nije zaustavilo. Odjednom, jaka svetlost. Sve se zaledilo. Osećaj da ste u svemu i da je sve u vama. Činilo se poznato i davno zaboravljeno. Definitivno je to već iskusio. Ali kada? Čudno, ali pre rođenja! Baš tako! To je bilo pre nego što se rodio kao osoba. Osećao se kao da ide kući.

Ništa drugo nije bilo potrebno, više nema briga. Nema vizija i senzacija. Postoji samo NEŠTO! I daleki, daleki glas … Zvali su ga. Počeo je pažljivo da sluša.

Stvarnost je postepeno ispunjavala prostor. Predmeti, ljudi, zvukovi. Sve je postajalo svetlije. Počeo je da oseća telo. Prodoran bol konačno ga je vratio u telo. Razočaranje i nespremnost za povratak izraženo je u njegovom strašnom, ali ne ljudskom vrisku. Ponovo je izgubio svest i probudio se u bolnici.

Posle ovog incidenta, Ivan je počeo da se povlači u sebe. Osetilo se kao da gubi volju za životom. Činilo se da je ćutke čekao trenutak završetka zemaljskog života. Ponavljao je više puta: „Zašto su me vratili?! Zašto su me vaskrsnuli! Bilo je stvarno!“

Mladić danas ne zna kakva je sudbina sačekala njegovog starijeg kolegu, davno je napustio to mesto. Ako je živ, onda je u dubokoj starosti.

Webtribune.rs