Naslovnica SPEKTAR Tomislav Nikolić nikada nije stajao pred lakšom odlukom

Tomislav Nikolić nikada nije stajao pred lakšom odlukom

[adsenseyu2]

fd43654zgdffds

Piše: Miodrag Zarković

Da li bi nebrojeni medijski pretorijanci Aleksandra Vučića, koji nas već dva dana ubeđuju da je njihov ljubljeni vođa na udaru (opet) zato što se tobože bori za samostalnu i dostojanstvenu Srbiju, bili toliko ljubazni da nama smrtnicima ukažu na to gde se u sledećoj izjavi mogu prepoznati, makar i u tragovima, nacionalno dostojanstvo i samostalnost:

„Hoću da se zahvalim na velikoj podršci koju dobijamo u rešavanju problema sa migrantskom krizom. Mi smo se nasmejali malopre. Mi smo tamo 1914. godine, pre dakle 103 godine, odbili ultimatum Austrije, valjda po tački osam je trebalo da pošalju njihove istraživače, njihove policajce, da vide u Srbiji kako je izveden atentat u Sarajevu, pa smo imali prvi svetski rat, a danas smo mi, s ponosom konstatujemo, da jedva čekamo da povećaju broj svojih pripadnika na teritoriji Srbije, jer izvanredno sarađujemo na istoku naše zemlje i zajednički sprečavamo ilegalan ulazak migranata. Očekujemo i dodatnu pomoć i podršku, nadamo joj se, a vi, austrijski predstavnici, dobrodošli su na teritoriju Republike Srbije, i mi smo ponosni što možemo da vas ugostimo.“

Ove reči je, od slova do slova, izgovorio glavom i bradom Vučić, na zajedničkoj konferenciji za novinare sa austrijskim kancelarom Kristijanom Kernom u petak, kada je ovaj bio u zvaničnoj poseti Beogradu.

[adsenseyu1]

Dakle, gde je tu dostojanstvo? Gde ponos? Gde čvrstina i nesalomivost?

Nigde, eto gde!

Isto važi i za ovu Vučićevu izjavu, datu istom prilikom:

„Austrijanci imaju oko 500 kompanija u našoj zemlji. Osamdeset i devet procenata njihovih kompanija, njihovih predstavnika, su zadovoljni poslom u Srbiji i nastavili bi da rade. Mi taj broj moramo da uvećamo, da ga podignemo na preko 95 posto.“

Zatim i ovu, još ponizniju:

„Nadam se da će naši sastanci, koji nisu retki, biti još češći. Mi smo uvek spremni, kada bilo koga iz regiona pozovete da zajedno sa nama učestvuje u rešavanju problema, da dođemo i da pod vašim patronatom budemo, i u Beču i u nekom drugom od austrijskih mesta, jer nas nije sramota da kažemo da mislimo da ekonomija naša može da bude motor rasta i razvoja cele Evrope, ali za to imamo taj jedan važan preduslov, a to je da sačuvamo mir i stabilnost u regionu, za šta nam je itekako potrebna vaša pomoć.“

[adsenseyu4]

A naročito za ovo objašnjenje „papira na engleskom jeziku“, bestidnog izuma koji do Vučića nije postojao u srpskoj diplomatiji:

„Ja sam danas uručio našem prijatelju Kristijanu Kernu jedan papir na engleskom jeziku. To je moj predlog, kao predsednika Vlade, za koji se nadam da će neki, koji uskoro dođu posle mene, taj put da nastave. To je moja ideja za Zapadni Balkan, koju sam uručio gospodinu Kernu, o pravljenju od slobodne trgovinske zone u okviru CEFTA regiona do pravljenja carinske unije, čime bismo približili naše zemlje i naše teritorije na zapadnom Balkanu. Čime naši kamioni ne bi gubili po 20 sati na granicama, to bismo smanjili na dva ili tri sata, jer mi samo u izvozu poljoprivrednih proizvoda u regionu gubimo sedam posto od vrednosti upravo zbog tog čekanja. Time bismo postali mnogo veće tržište, mnogo atraktivniji za investitore. Ja taj papir sam prvi put danas predao gospodinu Kernu. Obavio sam nekakve, ne suštinske ali neke prve konsultacije i sa gospodinom Zvizdićem i sa gospodinom Ramom. Nastaviću da o ovome razgovaram u regionu, jer smatram da je ovo budućnost našeg regiona. Jer što se mi više približimo, što bogatiji budemo, što više budemo mogli da zaradimo, što više investitora budemo mogli da privučemo, to će biti bolje za nas. I ovo je neka moja bila lična ideja, lična inicijativa. I nekim evropskim zemljama je trebalo, koliko Ivice, trideset, četrdeset godina? Trideset godina im je bilo potrebno da usklade carinske sisteme. Ja mislim da mi to možemo mnogo brže, i time bismo drastično popravili naše šanse za još ubrzaniji ekonomski napredak.“

Naravno da u celoj citiranoj govoranciji nema niti slova koje odiše nacionalnim ponosom i dostojanstvom. Vučićevo moledbeno obraćanje Kernu zapravo je nešto sasvim suprotno – to je bilo ogoljeno preklinjanje Zapada da mu spase političku karijeru tako što će mu pružiti podršku u ovom trenutku, kada njegova pobeda na predsedničkim izborima izgleda sve manje ostvariva. Zauzvrat je očigledno spreman da im ponudi izvršenje svakog sumanutog nauma, poput slobodnih trgovinskih zona i carinskih unija: pri čemu ta nova Jugoslavija može da bude čak i grđa od prethodnih, s obzirom na to da je ovog puta uključena i Albanija („gospodin Rama“).

[adsenseyu1]

Kukavičluk premijera Vučića odavno nije nikakva tajna, kao ni paprena cena koju zbog toga Srbija plaća. Predsednik Tomislav Nikolić je stoga, i kao neko koga Ustav obavezuje da štiti suverenitet i integritet države, ali i kao neko ko je Vučića doveo na vlast, uveliko morao da se suprotstavi premijerovoj pogubnoj, histeričnoj samovolji. Morao je to da uradi još kada je prvi Vučić-Dačićev kabinet postavljao granicu prema Kosovu i Metohiji; pa kad su potpisivali Briselski sporazum; pa kad je premijer Vučić suzbijao izvoz u Rusiju na zahtev iz Brisela; pa kad je „stranim investitorima“ budzašto davano najskuplje beogradsko zemljište… I tako dalje. Poduži je spisak ozbiljnih ogrešenja o Ustav i zakone koje je izvršna vlast počinila u protekle četiri i po godine, a na koje je predsednik bio odlučio da žmuri.

Ali više ne može da zatvori oči. Posle salvi uvreda koje su po njemu izručene u protekla dva dana, Tomislav Nikolić, uz sve ranije državne, nacionalne i zakonske razloge da stane na rep Vučiću, sada ima i lične. Utoliko više što u trenutku nastajanja ovog teksta, a uporedo sa Vučićevim moljakanjem Zapada da mu pomognu protiv „iz Moskve potpomognutog Nikolića“, istovremeno traju i panični pokušaji premijera i njegovog okruženja da odvrate Nikolića od kandidature.

Aleksandar Vučić je praktično već potučen. I to pred očima celokupne javnosti. Koliko je on nedorastao svim tim državnim položajima na koje je zinuo, najbolje se videlo u njegovom nezapamćenom odgovoru na Tanjugovo pitanje o Nikolićevoj kandidaturi: ćutao je, nemoćan da išta izusti.

Da li je ikada ijedan državnik, u bilo kojoj zemlji na svetu, kao nespreman đak prosto zanemeo pred jednim sasvim legitimnim pitanjem?!

Jedino što Vučića može da spasi jeste moguće odustajanje Nikolića. Bila bi to, međutim, tek privremena olakšica za premijera, jer posle psihičkog i nervnog sloma, koji se odigrao pred očima čitave Srbije, Vučić nema nikakvu budućnost u politici. Ali bi zato bruka, koju bi Nikolić navukao na sebe odustajanjem, bila neprolazna.

Tomislav Nikolić, zapravo, nikada nije stajao pred lakšom odlukom.

(fsksrb.ru)

[adsenseyu5][adsenseyu5]

[adsenseyu2]